Brzinom do površnosti

Puut nebeski. Đakovaka čitanka, Helena Sablić — Tomić, Goran Rem, Gradsko poglavarstvo, Turistička zajednica, Matica hrvatska, Đakovo, 2000.

Projekt Pregled slavonske književnosti ambiciozno su počeli mlađi sveučilišni nastavnici osječkoga Pedagoškoga fakulteta Helena Sablić-Tomić i Goran Rem. Prvom svojom knjigom (Osječka čitanka — Sretne ulice) postigli su uspjeh i dobili nagradu za najbolje djelo sa zavičajnom tematikom u 1999. na književnim susretima Frana Galovića u Koprivnici.

Sada je pred nama većdruga knjiga predviđenoga ciklusa — Đ akovačka čitanka: Puut nebeski. Hvale vrijedan plan ipak se, sudeći prema kvaliteti knjige, ostvaruje prebrzo. Izostavljanje velikoga broja relevantnih đakovačkih autora nameće pitanje ne bi li u đakovačkoj čitanci trebalo ponuditi đakovačke prinose slavonskoj sastavnici hrvatske književnosti i pritom se osloniti na već postojeće pokušaje slikanja đakovačkih književnih ostvaraja (M. Pavić, N. Andrić, T. Matić, V. Rem, K. Pavić i drugi). To pitanje vrlo je ozbiljno premda nitko ne može sporiti da tekstovi hrvatskih pisaca iz drugih krajeva o Đ akovštini obogaćuju knjigu. Možda je moglo biti i više podataka o autorima i djelima, više napomena i poredbenih digresija, ali to su već pitanja o koncepciji, a naši su se autori odlučili za postmodernistički pristup, iako mi se čini da bi neki drugi nudili više izgleda za uspjeh.

Doslovno prenošenje

Posve je neprihvatljivo doslovno prenošenje strukturalne matrice Osječke na Đ akovačku čitanku. Hoće li i sljedeće čitanke biti tako strukturirane? Nema li svako mjesto svoje specifičnosti i zar strukturiranje knjige nije ni u kakvu odnosu prema građi koju strukturira? Doslovno je prenesena podjela na pet dijelova. Prvom bi poglavlju (18. stoljeće) u đakovačkom slučaju svakako trebalo prethoditi ono o još starijim vremenima, osobito prema koncepciji za koju su se autori odlučili, da i piscima koji nisu iz Đ akovštine daju riječ. Mogli su svoje mjesto naći prvi đakovački biskup Ponsa (vjerojatni Anonimus, autor Gesta Hungarorum), moglo je ući nešto iz jedanaest đakovačkih latinskih inkunabula ili nešto o njima, trebalo je uvrstiti makar mali odjeljak opisa Mohačke bitke biskupa Stjepana Brodarića, pogotovo opise turskoga Đ akova koje je ostavio znameniti Evli Čelebi. Iz Čitanke se nikako ne vidi značenje utemeljenja Đ akovačke biskupije, a ne treba posebno dokazivati da bi đakovački prinosi književnoj kulturi bez Biskupije bili posve drukčiji i da se ta tvrdnja tiče i najstarijega i najnovijega književnoga stvaranja. U prvom dijelu nema ni fra Bartola Kneževića, ni biskupa Antuna Mandića, ni biskupa Mirka Karla Raffaya, ali je zato umjesto tih Đ akovčana uvršten Osječanin Antun Ivanošić. Među autore koji u 18. stoljeću djeluju u Đ akovu sastavljači Čitanke ubrajaju i Karla Pavića: on je doduše potkraj toga stoljeća rođen, a stvarao je do 1859!

Kad govorimo o prvom dijelu, zamjerke moramo uputiti i uredniku Mirku Ćuriću, koji nije osigurao iole pristojan pretisak teksta Ivana Grličića po kojem je knjiga i nazvana, a ni pretisak teksta Đ ure Sertića ne zadovoljava. Slikovni su prilozi siromašni i ukupna oprema ispod je razine i skromnijih izdanja. Eksperiment s tiskanjem Tordinčevih pjesama na crnoj podlozi uopće nije uspio jer je postigao efekt suprotan očekivanom — skrivenost!

Koga nema?

Preslikavanje osječkoga na đakovački model i u drugom dijelu čitanke smeta jer književnopovijesne činjenice nude, bolje reći zahtijevaju, drukčije podjele od ponuđenih: od đakovačkih prediliraca uvršten je samo jedan (Adam Filipović Heidentalski). Čovjek bi se mogao složiti da skromni dosezi F. Kolundžića, Š. Stefanca, A. Tomikovića, M. Mihaljevića, K. Pavića, B. Pavlića, A. Sabolovića i sl. ne zaslužuju uvrštenje, ali nije jasno po kojem je kriteriju onda uvršten Vukovarac Samuel Kotzian. I oni koji su uvršteni mogli su biti bolje predstavljeni. Da je Strossmayer bio sjajan govornik, to je općepoznato pa bi bilo zanimljivo pročitati njegov dobar putopis! Bolje su mogli biti predstavljeni i M. Topalović i J. Tombor. Ništa ne saznajemo o posebnostima đakovačkoga ilirskoga kruga, ništa o Topalovićevoj katedri hrvatskoga jezika, ništa o Kurelčevim đakovačkim danima, ništa o književnom udruženju đakovačkih bogoslova. Izostavljeni su gorljivi đakovački ilirac I. Stanković, pjesnici D. Tunić, J. Andrić, S. Jasenković. Botiću se moralo posvetiti i više prostora i više pažnje. Dobro je predstavljena đakovačka novelistika i novelistika o Đ akovu, ali bilo bi dobro da je ukazano na vezu između Đ akova i Slavonskoga Broda (Brlići, Marjanović, Filipovići) i s Bosnom (predstavljen je doduše Nedić, ali nigdje Martića i Jukića). Nažalost, moramo i dalje nabrajati: od kasnijih pisaca nema M. Cepelića, M. Pavića, N. Voršaka, J. Lovretića, S. Rittiga, P. Matijevića, A. Matasovića, I. Ribara, A. Spiletka itd., itd. Sve te izostavljene Đ akovčane zamjenjuje Osječanin R. F. Magjer s prigodnicom Strossmayeru. Nek se nađe!

Više mjesta Đakovčanima

Treća priča o gradu (Đakovo od 1950) zove se Povratak u doba jazza premda se odlomak istoimenoga Ćurićeva romana nalazi u četvrtom dijelu, ali taj se, po već spominjanoj osječkoj šabloni morao nazvati omiljenim naslovom Slavonsko ratno pismo. Treći dio nudi izvrsne pjesme F. Džakule, L. Vincetića, B. Bošnjaka, B. Ditrih, a najmarkantnije suvremeno književničko ime s ovih prostora Stanko Andrić izvrsno je predstavljen intrigantnim đakovačkim srednjovjekovnim zapisom. Opravdano su uvršteni i dobro predstavljeni A. Rajzl, A. Haner-Rođo, Antun Kalman-Šems. Tekstovi Neđakovčana izvrsni su, ali zar ne bi bilo bolje u Đ akovačkoj čitanci dati više mjesta Đakovčanima... Četvrti je dio inventivno nazvan U pravi trenutak prema široko poznatoj popularnoreligijskoj knjižnici I. Zirduma. U tom se dijelu najneugodnije doimlje izostanak đakovačkoga svećenstva (M. Srakić, A. Šuljak, A. Jarm, P. Aračić...). Nema ni Z. Cicvarića ni enologa Benašića, ali možda će ući u Vinkovačku čitanku: u ovoj je, naime, Vinkovčanka Markasović ili Brođanin Dujmović!?! Makovićev izvrstan tekst na kraju poglavlja ne može spasiti lošu cjelinu.

Završno poglavlje je vrhunac! Đakovčana uopće nema: unutra su Požežanin Boro Pavlović, Osječani Tomaš i Rem, sve izvrsni autori, koji lamentiraju o malom — velikom Đakovu! Kad i najveći eruditi priređuju ovakve knjige, opasnosti su brojne i velike. Mladi i daroviti osječki dvojac nije ovim djelom uvećao svoj ugled: nešto manje brzine, a više temeljitosti dobro bi im došlo!

Hrvoje Miletić