Bosonogi protiv bosova

Bosonogi protiv bosova

U povodu izlaska svoje prve knjige Hodati bosih nogu, Marko Tokić, autor širokih interesa i aktivnosti, objašnjava motive i stajališta koji su ga potaknuli da je napiše

Marko Tokić autor je novoizišle knjige Hodati bosih nogu, prvog izdanja kutinskog Kulturnog centra mladih. Iako vjeruje da će i dalje izdavati knjige, to mu je po samozvanoj osobnoj hijerarhiji tek na četvrtom mjestu osobnih zadovoljstava, odmah iza slikanja, žongliranja i izrade fanzina »Baja Batak«, a ispred rada s Nezavisnim teatrom barake i studija šumarstva u Zagrebu. Osim nabrojenoga, Marko radi i kao šanker u Attacku, organizira koncerte, a aktivan je i u Zagrebačkom anarhističkom pokretu.

Napiši svoju knjigu

Što te je motiviralo na pisanje knjige?

— Budući da ljudi s underground-scene u Kutini briju kontrakulturno, često smo vodili duge i mukotrpne razgovore na temeljuu kojih sam dolazio do različitih spoznaja. Tako sam odlučio napraviti nešto opipljivo, nešto što bi moglo poslužiti kao podsjetnik na neke zaboravljene vrijednosti. Jer, dok razgovaramo, znamo kako bi stvari trebale izgledati, no, već drugi dan, idemo u školu, na faks, i trenutak se te svjesnosti izgubi. Želio sam napraviti knjigu koja može poslužiti kao neka vrsta priručnika, a i kao neka vrsta poticaja za budući rad. Osim toga, htio sam pokazati da svatko može napisati knjigu i da ona nije namijenjena ni dopuštena samo osobama s određenim društvenim statusom ili titulom, nego da treba biti medij izražavanja prihvatljiv svima.

Na promociji si spomenuo da je knjiga napisana stilom koji se kreće između fanzinskog i književnog. Kakav je to stil?

— Tekstovi koje pišem za fanzin temelje se na mojem osobnom promatranju društvenog okoliša. Kad se dogodi nešto što me zabrinjava ili mislim da je veliki problem, sjednem i napišem tekst. Pri pisanju fanzina ne postoji nikakva norma, ni koncept po kojemu bi trebalo pisati, nema stilskih pravila i ne mora se paziti na duljinu rečenice, a u mojoj knjizi ima dosta takvih dijelova. Knjiga je po meni baš zbog toga drukčija od ostalih jer sam joj u nekim trenucima dao osobni dodir, što ja nazivam fanzinskim stilom.

Tvoja promišljanja dosta su kompleksna, a obuhvaćaju vrlo široko društveno područje. O čemu točno govoriš?

— Na samom početku pokušavam prostudirati kontrakulturu i objasniti zašto je važna. Jedno poglavlje zove se Zov paleolitika, jer tada su živjeli prvi ljudi, a oni su, po meni, jedini mogli živjeti slobodno, znali što znači živjeti. Oni su ti koji su mogli sastaviti društveni okoliš kakav su htjeli. Također, pokušavam objasniti da je u tom trenutku ljudska vodilja bila umjetnost i da je Čovjek mogao jednako baratati i doživljajnim i misaonim u sebi, dok je poslije, pri nastanku civilizacije, misaono preuzelo prevlast nad doživljajnim, da je umjetnost prestala biti vodilja života, a mi postali robovi naše misli. U trećem dijelu pokušavam objasniti što je to iskonska umjetnost i tu naglašavam misao: »Ako bi svi bili slobodni, svi bi bili umjetnici.« Pravi umjetnici imaju tu sreću da mogu biti slobodni. Kad kažem umjetnik, tu mislim na svakog tko nije opterećen normama i zadanostima, na svakoga tko teži oslobođenju.

Posljednje poglavlje oštra je kritika potrošačke kulture življenja i predlaganje vlastitog rješenja. Ono se nalazi u povratku autentičnoj uradi sam-kulturi, a ne onako kako oni žele. Oni — to su: tehnokracija, birokrati, znanstvenici, državnici, vladari, a najviše multinacionalne kompanije koje drže gospodarski monopol i mogu formirati ljudsku svijest. Kroz knjigu se preispituje pojam ratio. Mi moramo uravnotežiti dvije ljudske povlastice, a to su misao i doživljaj. Prvo pronaći doživljaj i uzvisiti ga na razinu misli. Na taj ćemo se način osvijestiti i razlučiti što je subjektivno, a što objektivno. Nalazim da doživljaj može biti i subjektivan i objektivan, kao što to može biti i misao.

Trenutak prave kontrakulture

Kako se globalizacijski trend odnosi prema paleolitiku s kojim uspoređuješ dosta stvari?

— Spominjem gospodarsku globalizaciju kao cilj multinacionalnih kompanija jer one tim procesom dobivaju još veću moć i monopol nad ljudima i kreiranjem njihovih života. Nalazim da je kapitalizam najveći neprijatelj istinskoga života.

Tko su ljudi koji se bore protiv društvenih zala koje kritiziraš i što je kontrakultura?

— To su svi buntovnici. Oni koji stvaraju kontrakulturu. Sama kontrakultura zapravo ne postoji. Ona je vezana uz trenutak. Taj trenutak mora biti strogo protiv postojećih pravila ponašanja, mišljenja, druženja, življenja.

Lokalna kulturna scena u Kutini dosta je specifična. Čini se da je dosta ljudi aktivno na različitim poljima (izdavaštvo, organizacija, ekologija...). Što je pokretač aktivnosti?

— Postoji Kulturni centar mladih, udruga građana koja pokušava kulturno oživiti Kutinu, koja je mala sredina u kojoj su ljudi dosta inertni i pasivni. Unutar KCM-a nalazi se HCM — Hard core mladost. To smo mi, kontrakulturna ekipa koja se okuplja oko stare vojne barake u kojoj već godinama organiziramo koncerte, festivale, bavimo se izdavaštvom kaseta i fanzina, radimo izložbe i performanse.

U knjizi često spominješ slobodu i apsolutno oslobođenje. Jesi li ti slobodan?

— Ne, nisam slobodan. Niti se može biti apsolutno slobodan, niti ja znam što bi to točno bilo. No, mi se možemo ponašati, djelovati i razmišljati slobodno. Ljudi su zaboravili što to znači i život im je programiran jer tako mora biti. Upravo sam napisao tekst za fanzin o tome kako svi različito definiraju slobodu, ali malo tko razmišlja o tome kako bi on/a trebao/la biti slobodna.

Zaključak predgovora izravno je samoskeptičan. Dopuštaš li mogućnost da sve to što si napisao ne vrijedi ništa?

— Dopuštam jer je to bit relativizma, a to je bit koja mene drži živim. Da nisam svjestan relativnog oko sebe, ne bih ni napisao ovu knjigu.

Što označava alegorija hodati bosih nogu?

— To znači biti apsolutno slobodan. Malo je ljudi koji se usude hodati bosi po kamenju spoznaje, a samo oni koji to čine mogu biti slobodni.

Razgovarao Oliver Sertić