Boje za grotesku

Boje za grotesku

Kalinine serije kolaža iz šezdesetih danas prepoznajemo kao antologijske primjere tog žanra i postupka

Jedna od važnijih zagrebačkih izložbi u ovome trenutku zasigurno je izložba dvaju stilskih segmenata iz opsežna opusa slikara Ive Kaline (1925-1995), postavljena u Galeriji Forum. Iako nevelika, ona otkriva Kalinino manje poznato lice, koje je do sada usprkos postojanju monografije o njegovu radu povjesničarke umjetnosti Vande Ekl (iz 1985, izdavač ICR, Rijeka), velikoj retrospektivnoj izložbi u Modernoj galeriji u Rijeci 1994. godine (autor Berislav Valušek) te prošlog tjedna u Zagrebu promoviranoj knjizi memoarsko-biografskog tona Dobro jutro, gospodine Kalina riječkoga povjesničara umjetnosti Ervina Dubrovića, ostalo nekako nedovoljno akcentirano kao iznimno važna pojava u razvoju hrvatskoga modernog apstraktnog slikarstva. Ivo Kalina pohađao je nakon Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (klasa Jerolima Miše) specijalku kod prof. Đ ure Tiljka te nakon diplome 1950. postao suradnikom tek osnovane Majstorske radionice Krste Hegedušića. Od 1953. izlagao je s Grupom petorice (Kulmer, Perić, Dogan, Kujundžić, Kalina), a od osnutka 1957. do razmimoilaženja 1962. bio je član grupe Mart (Kulmer, Dogan, Š. Perić, K. i Ž. Hegedušić, Murtić, Z. Prica, Francina Dolenc, I. Švertasek, O. Petlevski, V. Lipovac, E. Kovačević, K. Tompa). Od 1963. živi u Opatiji.

Najava postmodernizma

Misleći ponajprije na serije kolaža i nekoliko crteža širokim potezima kista i tuša između 1962. i 1966. godine, a manje na suprotstavljen ciklus tempera iz osamdesetih, smatramo da je sadašnji trenutak pogodan i primjeren za objektivnu valorizaciju spomenutih Kalininih radova. Naime, glavni dio slikareva opusa vezuje se uz stilski pojam apstraktnog ekspresionizma i njegova su ulja i tempere oslobođene geste zaista jedno od najčišćih (i prvih) djela spomenutog pravca u hrvatskom modernom slikarstvu. No, našu pažnju danas privlače zapostavljeniji, rubniji (strogo uvjetno!) dijelovi opusa, koje nakon svih iskustava postmodernističkoga divljanja možemo trijezno i neopterećeno tumačiti. U tom smislu, izložba u Forumu pojavila se u pravo vrijeme, jer iako se površinski može činiti da je sadašnji trenutak još opterećen trendovima te da mlade generacije nemaju što naučiti od starijih modernih umjetnika, toliko smo postali tolerantniji u prihvaćanju i percipiranju cjelokupnoga nasljeđa prošlostoljetne moderne umjetnosti. Nema više lažnih sukoba, nepotrebnih zaoštravanja ili nelogičnih, povijesnostilskih osporavanja u pogrešnim kontekstima, a kad bi ih i bilo, lako bismo ih odgonetnuli. Zato mogu razumjeti i podijeliti mišljenje mlađe generacije koja u Kalininim ležerno, s lakoćom crtanim portretima — groteskama, odnosno glavama jako izražena kolorita iz osamdesetih, koji se nalaze u donjoj etaži galerije, ne vide drugo do duhovit, pomalo ironičan slikarov komentar imaginarnih ili realnih ljudi (i samoga sebe), vješto izveden, s gotovo svjesno ugrađenim elementom nedovršena crteža (slike), karakterom krokija. Obilje boja u funkciji je podcrtavanja groteske lika, čak naglašavanja note luckastosti u izrazu. S tim ciklusom Kalina već najavljuje epohu postmodernog obilja i odvaja se od slikarskih postulata modernizma.

Antologijski primjeri žanra kolaža

Kalinine serije kolaža iz šezdesetih danas prepoznajemo kao antologijske primjere tog žanra i postupka. Gestualnost, tako karakteristična za Kalinino slikarstvo, ovdje je djelomično zaleđena i pod kontrolom, ali izrazit će se taj isti duh u živom kompozicijskom dinamizmu i kontrastiranim komadićima papira na površini podloge. Najraniji kolaži iz 1962. sastavljeni su od komadića papira pretežno crne, smeđe, oker i prljavo bijele boje, s rjeđim intervencijama tušem i kistom, da bi postupno Kalina počeo popunjavati polje papira umetanjem novinskih izrezaka, u početku manjih izlomljenih komada, a poslije, između 1963. i 1965, sve karakterističnijim fragmentima masovne kulture i mode šezdesetih, koji na taj način utkani u kompoziciju kolaža bivaju pretvorenima u svojevrstan rani hrvatski pandan europskom i američkom pop-artu. U tim kolažima ne osjećamo ironiju, kritički komentar ili prezir autora spram spomenutih povijesno-kulturoloških detalja, nego samo bilježenje i prihvaćanje upravo tog određenog trenutka ljudske civilizacije i društva, bez rezignirana mirenja sa zbiljom. Drugi paralelni pol koji se javlja u tom razdoblju (i kasnije), a koji bismo proglasili likovno i problemski najzanimljivijim, jest nekoliko crteža u crnom i laviranom tušu te temperi, širokih snažnih linija, na gornjoj etaži galerije. Njihova snaga i svježina usprkos tamnoj gami jasno pokazuje u kojoj je mjeri Kalina znao osjetiti i s lakoćom prenijeti na papir apstraktne impulse soulagesovskog ili Klineova tipa. To su, nadajmo se da je to jasno, samo uopćene paralele, jer nam prostor ne dopušta veće tekstualno i problemsko metastaziranje.

Pljuska megalomaniji

Nadajmo se kako će ovakav tip manjih izložbi, koje načinju neke određene, manje poznate, ali zato ne manje važne segmente iz opusa naših modernih slikara oko polovice prošlog stoljeća do danas, postati češća galerijskoizlagačka praksa, jer, naposljetku, to je u sadašnjem trenutku (i ne samo za mlade generacije) već debela povijest hrvatskoga modernog slikarstva. I upravo stoga mora biti dostupna za nova čitanja i vrednovanja u okvirima europske moderne (i recentne) umjetnosti. A koncepcija ove izložbe u Galeriji Forum pljuska je svim megalomanskim pothvatima naše izlagačke prakse, na kojima se plasira kako umjetnika možemo jedino upoznati preko beskrajne, teško prohodne gomile svega što je umjetnik ikada naslikao. Dobra likovna informacija nije uvijek zasnovana na kvantiteti!

Iva Körbler