Bez koncepcije

Bez koncepcije

Kunstforum, 14. ožujka-4. lipnja 2001: Iz Fundacío Joan Miró dolazi veći dio od oko šezdeset eksponata na izložbu Miró, kasni buntovnik

Spomen Palma de Mallorke izaziva u glavama Bečana lanac asocijacija na čijem početku velikim slovima pisano stoji godišnji odmor. Oni vole Mallorku. Tamo se dobro snalaze. Ali... kad im se postavi jednostavno pitanje — što Mallorka osim ležerne atmosfere primjerene odmoru još nudi i kako tamo stvari stoje sa, primjerice, umjetnošću — odgovor je najčešće grčevito promišljanje na zbunjenu licu. Umjetnost? Na Mallorki?

Umjetnost je nažalost tek vrlo rijetko glavni razlog puta na taj španjolski otok. Nažalost, jer je za Mallorku osim vrijedne arhitekture tipična bogata galerijska i muzejska djelatnost. Posebnu pozornost zaslužuje zaklada koja upravlja ostavštinom katalonskog umjetnika Joana Miróa — Fondacío Pilar i Joan Miró.

»Nadam se da će ljudi razumjeti da nisam pridonio samo oslobađanju slikarstva, nego i ljudskoga duha« — objasnio je jednom prigodom svoje težnje sam umjetnik, koji je s poslovičnim osjećajem odgovornosti započinjao svaki od svojih projekata. Jedan od njih bio je i intenzivno unapređivanje kulture vlastitog naroda. Ono je vrhunac doživjelo upravo utemeljenjem Fundacío Pilar i Joan Miró još za njegova života 1981. Zajedno s Fundacío Joan Miró, utemeljenoj 1975. u Barceloni, ta zaklada nudi tisućama umjetnika mogućnost prezentacije vlastitih radova široj publici. Iz nje dolazi i veći dio od oko šezdeset eksponata koji se trenutačno pod naslovom Miró, kasni buntovnik mogu vidjeti u bečkom Kunstforumu.

Picasso kao mentor

Joan Miró, koji je uz Pabla Picassa i Salvatorea Dalíja najpoznatiji španjolski moderni slikar, rodio se 1893. u Montroigu pokraj Barcelone. Kao nezapažen slikar s nekoliko isto takvih izložbi on 1920. iz Barcelone odlazi u Pariz, gdje se s privremenim prekidima zadržava do 1932. Ondje ubrzo upoznaje najvažnije predstavnike dadaizma i potom nadrealizma, ali ga oni kao umjetnika ne shvaćaju ozbiljno. Pablo Picasso prihvaća se svojevrsna mentorstva nad Miróom, čiji je krug štovatelja izvan katalonskoga vrlo ograničen. Nakon početnoga razračunavanja s kubizmom on oko 1923. razvija specifičan, prepoznatljiv likovni izraz. Koketiranje s drugim granama umjetnosti i dodir s pjesništvom dok ilustrira zbirke poezije dovode ga do relativiranja slikarskoga zanata. »Nadrealisti su propisali smrt slikarstva«, reći će tada, »ja hoću ubojstvo«. Usprkos njegovu zanimljivu buntovništvu Miróova popularnost sve do tridesetih godina dvadesetog stoljeća ne prelazi granice kruga znanaca u Parizu i Barceloni. Tek od 1934. on prestaje biti umjetnikom za umjetnike. Zasluga je to uvelike Pierrea Matissea, koji od te godine u svojoj njujorškoj galeriji promovira Miróa u Sjedinjenim Državama.

Stvaralački zamah prve polovine tridesetih doživljava cezuru 1936. izbijanjem Španjolskog građanskog rata. Politički angažiran, ali mnogo manje impulsivan od deset godina starijega zemljaka Picassa, Miró 1937. sudjeluje na Svjetskoj izložbi u Parizu, gdje u egzilu živi do 1940. U istom paviljonu gdje tom prigodom visi Picassova Guernica on izlaže svog Žeteoca — katalonskog seljaka u revoltu, poslije izgubljeno djelo. Krajem tridesetih Joan Miró stavlja vlastite misli o smislu slikarstva na papir. Izražava netrpeljivost prema trivijalnosti, površnosti i »izmišljanju novih izvora zaglupljivanja« ionako već u velikom broju serviranih čovječanstvu. Tek nekoliko godina poslije težnja za »otkrivanjem magičnog smisla stvari«, za premašivanjem granica slikarstva, dovest će do upravo suprotna rezultata — komercijalizacije njegove umjetnosti.

Četrdesetih je Miró već pripadao krugu najvažnijih umjetnika svog vremena. Godine 1941. u njujorškom Museum of Modern Art održana je prva velika retrospektivna izložba. Usporedno s uspjehom rastao je i broj njegovih interesa — četrdesetih nastaje mnoštvo litografija, kolaža, bakropisa, skulptura i keramike, uglavnom varijacija istih motiva. Tako je Miróova umjetnost postala profitabilna, izražajno uvelike siromašnija, pomalo djetinjasta, a ponajprije — bezopasna. Njegovi su crteži osvanuli na tanjurima i majicama, a početno je uživanje u uspjehu ubrzo zamijenila potištenost i kajanje zbog nepromišljena plasiranja vlastitih radova na tržište. No Joan Miró samo je kratko vrijeme bio T-shirt umjetnik. Uslijedio je radikalan zaokret s ciljem purifikacije i oslobađanja od trivijalnosti koji je kulminirao umjetnikovim izljevima bijesa i masovnim uništavanjem radova. Poriv da pobjegne od uspjeha doveo ga je do zatvaranja u samoga sebe. Sve veću ulogu u njegovu stvaralaštvu počeli su igrati »mrak, glazba i zvijezde«. Glazba mu je postala jednako intenzivnim izvorom inspiracije kao što je to dvadesetih godina bilo pjesništvo.

Buka u tišini

U prvoj polovici pedesetih metež oko Miróove osobe ponovno se povećava, posebno nakon dobivanja velike nagrade Venecijanskoga bijenala za grafiku i zastupljenosti na Documenti I u Kasselu. Odlučan da se skloni od popularnosti, on se 1956. istodobno udaljuje i od prijatelja umjetnika, između ostalih Picassa, Duchampa, Varésea, Cagea, Bretona, Desnosa, Tzare, Moorea, Ernsta, Massona, Aragona i Bunuela. Te se godine nastanjuje u Palma de Mallorki, gdje živi spokojno i povučeno, izbjegavajući bilo kakav kontakt sa javnošću. Taj se bijeg snažno odrazio na njegovu kreativnost. Na pitanje što mu to donosi anonimnost, on pokraj pedesetih u intervjuu odgovara: »Anonimnost mi omogućuje da se odreknem sebe. Upravo kroz to odricanje nalazim put do sebe samoga. Buku tražim u tišini, pokret u mirovanju, život u beživotnom, beskrajno u konačnom, oblike u praznini, a sebe u anonimnosti.«

Iako je tijekom duga stvaralačkog puta (umro je na Božić 1983) uvijek iznova napuštao medij slikarstva i okušao se među ostalim u kiparstvu i grafici, Miró je ostao vjeran svom jednom pronađenu likovnom izričaju. Izričaju koji nije bio podložan radikalnim promjenama, nego se polagano razvijao i postajao zreliji. On se sastoji, a to se na bečkoj izložbi dobro zapaža, od osobita suživota nasilja i zaigranosti, brutalnosti i neopterećenosti, užasa i humora (Greenberg). »Dobra slika mora zaludjeti čovjeka kao što to čine ljepota žene ili dobra pjesma. Slika mora isijavati... mora biti plodna. Mora moći iznjedriti čitav jedan svijet... Dobra slika mora djelovati kao udarac šakom«, glase neke od njegovih često citiranih izjava. Čak i tematski u Miróa su uočljive paralele koje premošćuju gotovo pola stoljeća stvaranja. Utjecaji poezije iz dvadesetih godina ponovno se pojavljuju u njegovu radu potkraj šezdesetih. Kako inače protumačiti poetski naslov velikog platna u Kunstforumu — Ptica koja probuđena snažnim krikom nebeskog plavetnila odlijeće preko dišuće ravnice?

Usprkos ozbiljnosti kojom je nastupao pri objašnjavanju svojih stvaralačkih principa, usprkos bijesu i odmetništvu, radikalnosti njegova postulata — L'assassinat de la peinture — Miró često zrači veselošću, čak komikom. Prema vlastitoj tvrdnji nepopravljivi pesimist dozu je humora u djelo unio u nesvjesnu pokušaju da radi suprotno od prirođene sklonosti tragici. Time je njegov humor reakcija, a ne namjera. Ili, kao što će sam reći: »Tko negira negaciju, taj potvrđuje. S istom se logikom moje slike mogu smatrati veselima...«.

Djela s Mallorke

Miróova je djela pogrešno smatrati apstrakcijama. I on ih je sam odbijao promatrati kao takve. Ona su prije rezultat uznapredovala procesa redukcije. Tim se postupkom ljudski i životinjski likovi dosljedno vraćaju do antropomorfnih jezgri, do izvornih oblika, koje umjetnik ponovno vizualizira. Tako pojednostavnjene, te su figure često ljudskije i življe od onih detaljno razrađenih jer sadrže specifičan fantastičan život. U tom postupku usporediv s Kleeom, Miró je stvorio simbole, vlastite kratice pojavnoga svijeta koje su sposobne zračiti nevjerojatnom energijom čak i u gotovo asketski praznim platnima. Jednom je prigodom sebe opisao kao vrtlara koji nastupa da bi nastavio prirodne procese umjetničkim izražajnim sredstavima. Upravo spoj izvornosti i moderniteta potaknuo je 1948. Clementa Greenberga, koji je bio spiritus rector američkih apstraktnih ekspresionista, da napiše knjigu o Španjolcu, u kojoj ga opisuje kao slikara modernih groteski s radikalnom maštom.

Miró, kasni buntovnik — sam naslov izložbe objašnjava da se u Kunstforumu mogu vidjeti većinom djela nastala na Mallorki, od kojih opet naglasak leži na radovima sedamdesetih i osamdesetih. Mišljenja da je kasni Miró zapravo najzanimljiviji Miró čine se opravdanima. Kasni je opus opširan i raznovrstan, djeluje vrlo svježe i impulsivno, a kulminira u doslovnom ubojstvu slikarstva — u primjerima kao što je Spaljeno platno II iz 1973.

Prvi je dojam kad se stupi u izložbene prostorije Kunstforuma pozitivno iznenađenje rijetkom postavom. U kontrastu s običajima kuće, ovoga je puta izloženo samo šezdesetak djela, od čega osam skulptura. No, prvi dojam uskoro blijedi i pretvara se u zbunjenost. Vrlo je teško dokučiti ideju potpisnika izložbene koncepcije. Oni na sva usta tvrde da je izložba osmišljena tematski, a radovi postavljeni dijaloški s namjerom prezentacije oprečja koja postoje između ranih (nastalih između 1921. i 1933) i kasnih djela. Konačan je učinak ovakve realizacije da nikomu više nije jasno što se zapravo željelo pokazati. I kakav to dijalog treba prepoznati između osamljena Stojećeg akta iz 1921, suprotstavljena u istoj prostoriji djelima nastalima trideset do pedeset godina kasnije, koji s njim ni tematski ni na bilo koji način nemaju veze?!

Izgubljeni posjetitelji

Zaključujemo da se sa izloženim djelima sasvim prihvatljivo mogao prezentirati kasni Miró te kronološkim slijedom osvijetliti fantastična činjenica da mu je likovni izraz u dobi kad bi mu bila oproštena i stagnacija dobivao na žestini (ne treba zaboraviti da je većinu izloženih djela Miró radio kao osamdesetogodišnjak). No, ta mogućnost nije iskorištena, niti je iz ponuđene koncepcije izložbe moguće razabrati spomenut dijalog između ranih i kasnih radova. Time je posjetitelj uglavnom prepušten sam sebi. Što dakako ne mora biti loše, ukoliko on sam ne očekuje ništa drugo. Najbolje je stoga unaprijed zaboraviti sugestije o nekakvoj koncepciji. Moguće je doživjeti magičnoga vrtlara (Gassner) u Kunstforumu pristupajući mu s posvemašnjom otvorenošću i usredotočenošću na pojedinačna djela. A za sljedećega boravka na Mallorki nije zgorega imati na umu tvrdnju jednog od Miróovih štovatelja: »Kad Miró naslika točku, ona sadrži čitav jedan svijet« (Huidobro). Informacije o radu Fondacío Pilar i Joan Miró mogu se naći na internetskoj adresi http://www.a-palma.es/fpjmiro/.

Libuše Jirsak, Georg Vasold