Bajka o hrabrosti

Čokolada, red. Lasse Hallstrom

Neki ne mogu ući u kinodvoranu bez kokica. Za njih je Hollywood izmislio popcorn movies. Drugi pak ne mogu uživati u filmu bez čokoladica. Njihovi su rituali praćeni gužvanjem papira prilično iritantni. Oni se pak nalaze u inferiornijem položaju u odnosu na ljubitelje kokica, jer holivudska industrija zabave ne barata terminom chocolate movie. No, to još ne znači da ostatak filmskog svijeta u vječnom vaganju celuloidnih kalorija nije zanemario njihovu zanimaciju. Vruća čokolada kao metafora za uzavrele životne sudbine (Kao voda za čokoladu). Čokolada kao simbol mačizma i muževne snage (Jagode i čokolada). Čokolada i seks (Better than Chocolate). Čokolada i perverzije a la Chabrol (Merci pour le chocolat). I tako unedogled. No, kad Miramaxova tvornica za proizvodnju filmskih mocartica ugosti respektabilna slastičara europskog pedigrea Lassea Halstroma, nakon što ih je već omamila njegova jabukovača (šifra Kućna pravila), njezini djelatnici mogu barem računati na oskarovsku nominaciju. Premda sam načelno sumnjičav prema svima koji filmove označavaju spolnim predikatom (»ženski film«), oni stalno pokušavaju riješiti vječnu dilemu: što žene žele. Ta dilema toliko ih opsjeda, da su se njome pozabavili u naslovu najnovijega projekta Mela Gibsona, premda nisu shvatili da dobar dio žena ne želi tolerirati njegove šovinističke ispade u filmu Što žene žele. One žele čokoladu, pogotovu ako ona zvuči tako French, kao u Hallstromovoj adaptaciji bajkovite feminističke parabole Joanne Harris o ulozi hrabrosti, potpore i užitaka u kontekstu osobne preobrazbe. Uostalom, tko može odoljeti čokoladi kad ju u šuštavi celofan umota ljupka Vianne alias Juliette Binoche kao savršena inkarnacija idealne žene?

Bila jednom jedna dama u crvenoj kapuljači i crvenim cipelicama koju je sjeverni vjetar u društvu Crvenkapice otpuhnuo u idilično francusko selo u kojem je vrijeme stalo. Tamo će na lokaciji stare pekare otvoriti prodavaonicu slatkiša, svoj mali čarobni dvorac od šećera i čokolade, kojim će probuditi skrivene apetite njegovih mještana. Vianne je, dakle, portretirana kao putenija inkarnacija Axelove Babette, koja posjeduje sve atribute idealne žene: odvažnost, mudrost, ljepotu, duhovitost i obzirnost. Poput danske kolegice koja je zahvaljujući istančanu kulinarskom umijeću podarila okus žiteljima jedne zabitne vjerske komune, tako je i Vianne podarila pregršt kalorija anemičnim žiteljima Lenta, premda će ih njezini recepti ubrzo podijeliti na one koji nisu mogli odoljeti slatkim erotiziranim delicijama, te zadrte puritance predvođene ultrakonzervativnim gradonačelnikom koji su shvatili da bi njezina prljava rabota mogla ugroziti njihove rigidne vjerske i moralne kodekse. Kao što to biva u bajkama, Vianne će svojim čarolijama izmijeniti njihov život i naučiti ih da vole sebe i druge. A umjesto princa na bijelom konju ukazat će joj se naočiti Johnny Depp na rječnom brodu (by the way, europska publika lani ga je ugledala u Potteričinu filmu Man Who Cries u gotovo identičnoj ciganskoj odjeći).

No, koliko god su maestralni portreti mrzovoljne Judy Dench i šarmantne Juliette Binoche snažno utjecali na zanosni okus Čokolade i spadaju u najveći dosege filma, njihovu snagu donekle umanjuje povijesni okvir priče. Jer, Hallstrom nije politički filmaš. Time njegov krik protiv puritanizma, ksenofobije i rasizma vapi za širim i manje hirovitim tretmanom. Pri tome će pokleknuti pred prozirnim holivudskim ustupcima kako se ne bi zamjerio katoličkoj crkvi, pa je modificirao književni predložak, prebacivši sve negativnosti sa svećenika na gradonačelnika, premda je u romanu situacija obrnuta. Bez obzira na sve to, uspio je lukavo umotati malo seksa, smrti i mnogo magije u bajkoviti celofan o hrabrosti i sreći. Merci pour le Chocolat, monsieur Hallstrom.

Dragan Rubeša