A gdje je Terpsihora?

A gdje je Terpsihora?

Zar više od sto godina baleta na hrvatskim scenama, pedeset godina Baletne škole, četrdeset i pet godina Škole suvremenog plesa, sedamnaest Tjedna suvremenog plesa, ne zavređuju konačno vlastiti prostor u razradi strategije kulturnoga razvitka?

Iako je ministarstvo g. Vujića u više navrata dokazalo svoju naklonost i dalo potporu suvremenom plesu, u dokumentu sa savjetovanja u Trakošćanu našli smo se tek u nekoliko rečenica posvećenih scenskoj umjetnosti i možda nešto više u općenitim temama i onom tzv. prostoru između redaka.

Istina je, ples jest i scenska umjetnost, ali nije samo to. I ne može se mjeriti samo kazališnim mjerilima. Dobro, složit će se mnogi i prihvatiti ples onda kao glazbeno pastorče. Ili, budući je riječ i o vježbanju tijela, možda mu je mjesto pod fizičkom kulturom? I tako je to kod nas stalno. Velik je broj zainteresiranih za korištenje plesom kao atraktivnim umijećem, ali kao da mnogi naši kulturni oci još sumnjaju u Terpsihorino mjesto među ostalim časnim Muzama. U kojoj hrvatskoj kulturnoj ustanovi, institutu, (novinama osim »Vijenca«) postoji samostalno mjesto, odsjek za ples? Tko bi trebao biti odgovoran za promidžbu plesne kulture? Obrazovanje, izdavaštvo, teoriju, povijest? Tko je onda uopće kompetentan za kritiku ili planiranje budućnosti plesa? Dakle, tko se na nekakvoj razini uopće sustavno bavi plesom?

(Prekrasan primjer takve opće anarhije i neupućenosti, a to znači i legalizirane neodgovornosti, nedavna je kritika uz zagrebačku premijeru Labuđeg jezera na Teatar-Internetu Monitor. Ne ulazeći u demokratsko pravo iskazivanja osobnog mišljenja samo bih napomenula da autorica kritičkog osvrta ne razlikuje baletne majstore (dakle, pedagoge) od baletnih solista (onih koji nose uloge), jer valjda ako je netko majstor, onda je glavni, pa je nabrajanje plesača započela s Iraidom Lukašovom...)

Uopće ne mislim da ti neki novi ljudi moraju biti iz profesionalnih plesnih redova. Dapače, sami umjetnici često ne mogu izaći iz malih, osobnih okvira, privatnih sukoba i međusobne ugroženosti, kako je pokazao i okrugli stol na kraju posljednjega Tjedna suvremenog plesa vezan uz budući Plesni centar. Lideri plesnih stranaka do danas se nisu uspjeli dogovoriti ni o lokaciji centra, a kamoli nešto više. Nije neobično da svatko čuvajući svoj teško stečeni status nerado pušta druge, ali nije baš ni perspektivno. Zato se njih i ne treba previše pitati, uvijek će biti pogođenih i nezadovoljnih.

Ako ples ima svoje mjesto u našoj kulturnoj politici, ako se zna što imamo, točnije nemamo, i što želimo postići, onda ga kao prvo treba maknuti iz izolacije egzotičnoga geta. Nije riječ samo o tome da se ples simpatizira i voli (publike ima, a većom potporom medija bilo bi je i više) nego da ga se i — cijeni, a to znači da mu se pristupi ozbiljno i savjesno.

Senker je kao autor teksta o scenskoj umjetnosti dobro zapazio da opera i balet lakše prelaze nacionalne granice, no kako njega zanima dramski dio kazališnoga trojstva, prelako prelazi preko te vrlo važne činjenice. Zapravo riječ je uopće o glazbi i plesu, zvuku i pokretu — najstarijim i univerzalnim sredstvima komunikacije i umjetničkog izražavanja. U plesu nema jezičnih barijera, nema blefiranja i nema malih naroda. Ne postoji privatna i politička veza koja može lošeg plesača staviti na scenu — u predstavu dobre trupe. Ansambli su međunarodni, a cijeni se individualnost, tehnika i talent. Kad bi bila napisana povijest hrvatskog plesa, jako bismo se začudili do kojih su visina dolazili naši umjetnici u svijetu, kako nekad, tako i danas, i koliko naših plesnih stručnjaka vodi ansamble i baletne kuće, predaje na akademijama, univerzitetima i slično. (Malo iz ljubomore, malo iz nehata, uvijek ih se nastojalo što prije zaboraviti. A možda bi nam i oni mogli pomoći da sagledamo naše stvari iz njihove, malo šire perspektive?)

U 21. stoljeće kalendarski smo ušli, htjeli mi to ili ne, pa onda neka se dogode nova vremena! Ima li spremnih i novih ljudi, ili će se stalno rotirati politički provjereni članovi stranaka? Hoće li zaživjeti ministrove dobre namjere i obećanja ili će, kako ih Senker lijepo definira, centralizirane, birokratske i inertne institucije odoljeti i ovom napadu na svoj suverenitet?

Zar više od sto godina baleta na hrvatskim scenama, pedeset godina Baletne škole, četrdeset i pet godina Škole suvremenog plesa, sedamnaest Tjedna suvremenog plesa, ne zavređuju konačno vlastiti prostor u razradi strategije kulturnoga razvitka?

Maja Đurinović