Zbog slabosti padaju glave

Zbog slabosti padaju glave

Gloriana Borisa Senkera, u režiji Roberta Raponje, izvrsna je drama koja je Vlastu Ramljak pretvorila u nesvakidašnji one (wo)man show

Svi koji ponešto znaju o dramskom radu Borisa Senkera morali su odmah zapaziti da nasmijavanje nije cilj njegove drame Gloriana ili Elizabeta & Essex, Kazalište & sex, premijerno izvedene 27. siječnja u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu, u režiji Roberta Raponje. Riječ je o komadu koji je — oslonjen na već poznate poetološke postulate kao što su književni intertekst, teatar u teatru, poigravanje s temom povijesti — koncipiran u drukčijem ključu i semantiku gradi na složenu prepletanju triju fabularnih razina, čije praćenje traži osobitu glumačku, ali i gledateljsku koncentraciju.

Dramska je priča ovakva: negdje u domaćoj provinciji, sedamdesetih godina (točnije, u doba hrvatskoga proljeća), Glumica, Glumac i Autor pripremaju predstavu Elizabeta Engleska Ferdinanda Brucknera, koju istodobno prati predstava o privatno-glumačkim problemima Prvakinje, Mlađeg glumca i Redatelja koji rade taj komad. Riječ je, dakle, o teatru u teatru u teatru. Pritom se uspostavlja složen odnos između (tobožnje) zbilje — svijet Glumice, Glumca i Autora — i dvostruke teatarske fikcije utjelovljene u isprepletenim svjetovima predstave u predstavi. Senker je za tu, u osnovi manirističku temu sučeljavanja zbilje i fikcije dao i precizne upute o troplanskom-trorazinskom vizualnom izgledu pozornice. Za to se očigledno traži mnogo veći scenski prostor no što ga nudi onaj u kojemu je Gloriana izvedena. No, unatoč skučenoj pozornici uspjelo se naći koliko-toliko domišljato rješenje u prozirnim pregradama (važnu je ulogu pritom odigrala i rasvjeta), koje su olakšale da se gledatelji snađu (barem donekle) u višerazinskim fabularnim premetanjima i skokovima, ne bi li shvatili o čemu je to, zapravo, u Senkerovu komadu riječ.

A riječ je o odnosu književnosti i zbilje te drugoj strani povijesti, onoj koja se ne vidi, a itekako je zanimljiva. P(r)okazuje se da se iza velikih gestâ svejednako nalaze odluke motivirane ne nekim tobožnjim povijesnim zakonima nego sitnim ljudskim slabostima zbog kojih, međutim — padaju glave. Ta je metafora i doslovno realizirana u dvije kotrljajuće glave (Essex, Mlađi glumac), koje — iako autoreferencijalno ironizirane u okvirnoj priči — ipak jasno upućuju na univerzalni način prakticiranja spomenute povijesne nužnosti. Stoga se odnos između Elizabete i Essexa postupno prelijeva u odnos između Prvakinje i Mladoga glumca, pa engleska dvorska prošlost postaje hrvatska sadašnjost tzv. olovnih vremena.

Tri izražajna registra

Gloriana od glumca traži tri različita izražajna registra, odnosno spretno — i ne samo kostimsko — prebacivanje iz priče u priču (u priču). Imajući pred sobom precizno ustrojen tekst koji iziskuje malen broj tumačâ, koje nije bilo teško mizanscenski složiti, Raponja je redateljsku pozornost usmjerio na glumca, koji je uz minimalnu scenografsko-kostimografsku pomoć trebao iznijeti dramu iznutra. Najviše je posla pritom imala Vlasta Ramljak, nedvojbeno prava podjela za uloge Glumice, Prvakinje i Elizabete. Jer, samo osoba koja zna izgraditi lik u sebi, a potom ga povanjštiti čak i onda kad napeto šuti, može uvjerljivo iznijeti predstavu, a da se pritom ne oslanja na gestu i kostim, na sklanjanje iza komike ili patetike. Doduše, gdje se toga iskalo, ona je spremno odgovorila. Ali s mjerom. Čak ni prizore u kojima tumači Elizabetu — unatoč Senkerovoj izričitoj uputi da je riječ o »patetičnoj, gotovo diletantskoj glumi povijesne drame« — nije rješavala u ključu zamarajuće patetike kakva staromodna i ukočena scenskoga spektakla s velikom temom. Elizabeta je u njezinoj interpretaciji itekako živa, a taj mi se pristup čini posve logičnim. Jer, ako je mehanizam vlasti uvijek isti — neovisno pod kojom se odorom, vlasuljom ili imenom skriva — onda Elizabeta može biti daleka jedino po stiliziranoj odjeći; po svemu drugom ona je suvremena, jer je ideja koju utjelovljuje vječna. Osim toga, Vlasta Ramljak je pokazala da može biti podjednako dobra i kao moćna vladarica i kao lukava zavodnica, da može biti tragetkinja, ali i komičarka, a to i jesu odlike istinske glumice, što se potvrdilo i u Gloriani.

One woman show

Zijadu Gračiću (Autor, Redatelj, Cecil) dramski je rukopis namijenio malo prostora, on je sporedni lik (u prolazu), pa i nije imao previše mogućnosti za eksponiranje glumačkoga talenta koji nedvojbeno posjeduje. No, zato je Slavenu Vidakoviću (1977) tekst nudio izazov kojemu je on tek djelomično uspio odgovoriti.

Iako ne bez iskustva, Vidaković nije uvjerljivo parirao glumački i vizualno ipak dominantnoj Vlasti Ramljak pokraj koje gubi, što bi rekli pisci 19. stoljeća, značaj. Za neke se uloge ipak hoće određenih predispozicijâ, a za uloge Glumca, Mlađeg glumca i Essexa on ih nije imao i zato mu se i bilo — unatoč vidno uloženom trudu — teško približiti trima likovima, posebno Essexu.

Gloriana Borisa Senkera izvrsna je drama koja je Vlastu Ramljak pretvorila u nesvakidašnji one (wo)man show.

Milovan Tatarin