Vrijedno i promišljeno

Vrijedno i promišljeno

Veoma je važno naglasiti da selekcijske komisije, kao što je to potvrdila i ova, moraju uistinu biti selektorske i beskompromisno u konkurenciju puštati samo, dakako po njihovu mišljenju, najkvalitetnije dokumentarce.

Dokumentarac je tradicionalno najzastupljeniji filmski rod na Danima hrvatskog filma. Ova godina nije iznimka. Velika nagrada Dana hrvatskog filma koja je potpuno zasluženo otišla u ruke Biljane Čakić potvrda je da taj filmski rod uživa, možda, i najveći ugled na festivalu. Pored toga, ono što je ove godine napravila Biljana Čakić s filmom Dečko kojem se žurilo ponovljena je situacija sa Zrinkom Matijević i njezinim dokumentarcem Dvoboj.

Devedeset i tri filma bila su prikazana u konkurenciji u kojoj je bez dvojbe bilo mjesta i za prvenac Bruna Ankovića Vanka škvare koji portretira splitske redikule, ali nije, iz meni nepoznatih razloga, bio uvršten u službeni program.

U najopćenitijem smislu produkcija se kreće od klasičnog, autorskog dokumentarnog filma do televizijskih dokumentaraca koji ne mogu (uistinu ne znam zašto) izbjeći spikerski komentar koji dokumentarac uvijek spuštaju na razinu ekspandirane televizijske reportaže.

Dečko kojem se žurilo

No, unatoč tome nekoliko filmova ustinu zaslužuje pozornost. Prvo i najvažnije: Dečko kojem se žurilo Biljane Čakić. Taj je dečko njezin brat koji nestaje tijekom ratne 1991. i o čijoj sudbini članovi obitelji, nakon dugotrajne potrage, saznaju deset godina kasnije. Ukratko: prvo, film odlična koncepta, scenarija i, što je najvažnije, realizacije. Drugo, film sjajne montaže (Uja Irgolič), osobito s obzirom na činjenicu baratanja snimkama petorice snimatelja, fotografijama i obiteljskim filmskim zapisima. Treće i najbitnije, film izrazitog emocionalnoga naboja, ali precizna i vrlo kontrolirana što ukazuje na golem zanatski, ali i autorski napredak Biljane Čakić. Jer, najteže je snimiti film o onome do čega vam je strašno stalo. Biljana Čakić u tome je uspjela i to je odlično.

Šalter

Izniman je film Šalter Dražena Žarkovića. Djelo koje barata dvama temeljnima dokumentarističkim postupcima: ili čovjek kojeg snimate ne zna da je sniman ili s njim razgovarate svjesno ga spremajući za snimanje te se on izravno obraća sugovorniku ili kameri. Kombinacija ta dva postupka čini okomicu Šaltera, filma koji govori o onima koji se žale Elektri i o onima koji te žalbe slušaju iz dana u dan. Taj sraz registrira skrivena kamera. Ona intervjuerska ublažava napetost i stvara ravnotežu filma, jer otkriva ljudsku stranu onih iza šaltera.

Dan pod suncem

Najgrandiozniji i najbogatiji dokumentarac ovogodišnjih Dana hrvatskog filma svakako je Dan pod suncem Vlade Zrnića. To je film izrazito naglašene fotografije Borisa Poljaka i Silvija Jesenkovića, ali i glazbe i montaže Olivere Dubroje. No, ono što je, kao i fotografija, fascinantno u ovom filmu jesu šumovi, njihova precizna montaža i izražajnost. Dan pod suncem film je koji je užitak ne samo gledati, nego i slušati.

Šala nije na liniji 310

Uupravo je u tome problem televizijskog dokumentarca Tomislava Mršića Šala nije na liniji 310. Riječ je o dokumentarcu koji prati život posljednjih osam stanovnika na Velim i Malim Srakanama tijekom ljeta i zime. Slika, dakle fotografija, Tvrka Mršića te montaža slike Branka Vukovića jednostavno su odlične. Potpuno je pak nepotreban spikerski off, koji čita inače vrlo dobar Miljenko Kokot. No, nema pravog šuma juga i bure, one žestoke, duboke otočke tišine, pucketanja prozora i vrata napuštenih kuća, kvrckanja vatre i odjekivanja koraka po kamenu. Osam stanovnika otoka vrlo se lako može prebrojiti i kamerom, a sve bitne informacije mogu dati i ostarjeli mještani odvojeni zimi od svijeta i po dva mjeseca. I, najveća zamjerka: kraj filma. Pjesma dviju starica uz pletivo i ognjište u zimskom predvečerju pretapa se u jednu od brojnih verzija It's a wonderfull world — prilično izlizana figura. Tomislavu Mršiću to je debitantski film: u vizualnoj komponenti odličan, ali zapostavljene audiokomponente i s povjerenjem u spikerski ton. No, osjećaj za okoliš, fotografiju i temu obećava mnogo više.

Neka bude voda

Dakako, ista greška nije se dogodila njegovu starijem kolegi Nevenu Hitrecu u odličnom dokumentarcu Neka bude voda snimljenu u Kijevu, mjestu u dalmatinskoj zagori okruženu vodama, ali bez vodovoda. Bježeći od politike i administracije, Hitrec se, između ostaloga, usredotočuje ne sizifovski prizor dvojice staraca koji usred kamenjara kopaju kanal komentirajući kako se to radi vani u svijetu. S druge strane, grupno-portretni kadrovi Stanka Hercega ženske folklorne klape te guslara ispod krhkog drveta odličan su temelj za gradnju autorskog, impresionističkog dokumentarca, koji u montaži Slavena Zečevića stvara atmosferu istodobno i apsurda i životne logike ispunjene zvucima zvona ovaca, hujanja nesmiljenih vjetrova, ženskog pjevanja i dogovaranja, ojkanja...

Free space

U slično i blisko podneblje, Knin, smješten je i Free Space Damira Čučića. Priča o čudnovatom i zastrašujućem međuprostoru između poda i temelja kninske kuće u kojem se na čudesan način roje zmije. Riječ je o filmu koji bizarnom temom, ali i neuobičajenim snimateljskim postupkom te montažnim sukobljavanjem podzemnog i nadzemnog prevladava dokumentarac, približava se eksperimentu, ali i dodiruje s igranim filmom. Naime, stalno suprotstavljanje onoga ispod i onog iznad zemlje polučuje stanovitom tajnom, nepoznatim, čak, usuđujem se reći, ugođajem horora. Iščitavanje rezultata sukobljavanja takvih kadrova u stanovitom je smislu na gledatelju, a film Damira Čučića svakako je jedan od onih koji od gledatelja mnogo zahtijeva.

Vuk

Za razliku od usložnjavanja filma Free Space Damira Čučića, Vuk Nikole Ivande u postupku je čist kao suza. Reduciran je na intervjuerski kadar, kamera Petra Janjića fiksirana je na lice sugovornika, čovjeka koji u zatvoru iščekuje kaznu, Vuk je istodobno i opće i posebno. Njegovo glasno razmišljanje jednostavnim je i odlučnim rezovima Ane Štuline usklađeno ne samo sa sada asketskim životom protagonista — Alena Badanjaka Vuka — nego i s redateljskom koncepcijom Nikole Ivande. Jednostavno i dobro: nema skretanja, digresija i dugih, šutećih krupnih planova koji mnogo govore. Tonski i u iskazu vrlo čisto i točno.

Selekcija bez kompromisa

Na kraju zaključak: Factum još ima najbogatiju i kvalitetnu produkciju, ali, to se mora zapaziti, filmovi te producentske kuće osciliraju kvalitetom. Hrvatska televizija, s druge strane, projektom Vladimira Fulgosija ponovno nastoji i uspijeva dokumentarac osloboditi, postaviti ga na noge i uz pomoć mladih autora stvoriti produkciju koja će konkurirati ostalim producentskim kućama. Istodobno, što je vrlo bitno, manji producenti, a osobito, Akademija dramskih umjetnosti, vrlo su kvalitetni, iako opsegom manji.

S druge strane, veoma je važno naglasiti da selekcijske komisije, kao što je to potvrdila i ova, moraju uistinu biti selektorske i beskompromisno u konkurenciju puštati samo, dakako po njihovu mišljenju, najkvalitetnije dokumentarce. Samo tako stvari se mogu iskristalizirati i prisiliti autore da razmišljaju o svom radu i autorskom radu na sebi. Osnovno obilježje svih spomenutih filmova jest upravo njihova filmska vrijednost, promišljanje i disciplina te posvećivanje svojoj profesiji. Moram priznati da neke od autora i njihove filmove pratim već dulje vrijeme i svi pokazuju velik napredak u zanatskom i autorskom smislu. U nekih tematske preokupacije ostale su više ili manje iste, ali uočljiva je znatno veća spremnost na osluškivanje vlastitog autorskog bića, na prihvaćanje rizika i odgovornosti za vlastiti rad, ali i borba za osobni autorski iskaz.

Dario Marković