Vlast kao prazno mjesto

Claude Lefort, Demokratska invencija, prev. Ljiljana Strpić i Dragutin Lalović, Barbat, Zagreb, 2000.

Proglašen jednim od najzanimljivijih pripadnika francuske inteligencije te jednim od »najznačajnijih suvremenih mislilaca političke moderne«, rame uz rame s Foucaultom ili Aronom, Lefort je na našim prostorima i dalje razmjerno nepoznat autor. Za razliku od onih koji su u nas sporadično ili pak obilato prevođeni, a bave se sličnom problematikom kao i autor Demokratske invencije (npr. Arendtova, Aron, Furet, Tocqueville, Constant i drugi), Lefort je nekako ostao na margini. Pišući osvrt na prošle godine objavljen Prijepor o komunizmu učinilo mi se da razlog izostaloj recepciji (knjiga je prošla gotovo nezapaženo) treba tražiti na tri različita polja: prvo, u nedostatku interesa za francusku poslijeratnu ljevičarsku političku misao, napose s obzirom na njezino problematiziranje sovjetskoga modela komunizma — dvojakost odnosa prema tom problemu naznačuju Sartre s nekritičkim veličanjem komunističkog sustava i fetišiziranjem partije te Lefort s radikalnim antistaljinizmom. Problem ipak nije u nedostatku interesa, nego u sveprisutnoj društvenoj klimi proteklog desetljeća u kojoj se na sam spomen komunizma vadila kama ili čakija, pa je filozofijsko promišljanje toga fenomena u takvoj okolini bilo izlišno. Drugo, iako je na prvi pogled riječ o žurnalističkoj knjizi (doduše, s obiljem referenci), Prijepor o komunizmu zahtijeva politološki i kulturološki obrazovanog čitatelja, pa šira recepcija opet izostaje. Konačno, treći razlog tiče se Lefortova stila, koji unatoč tome što je autor potpuno usredotočen na temu izlaganja, ostaje razmjerno težak i zahtijeva čitateljevu pozornost. Pri tome treba napomenuti da su prevoditelji ovdje dobro obavili svoj posao.

U čemu se sastoji bit demokracije?

Knjiga je zapravo kreativna kompilacija tekstova iz dviju knjiga nastalih sredinom osamdesetih (Demokratska invencija i Ogledi o političkom), a u cjelinama Granice totalitarne dominacije i Kako misliti političko? koncentrira se na analizu fenomena totalitarizma i demokratskog društva pod vidom ponovna promišljanja temelja političke filozofije kao otkrivanja simboličke dimenzije društvenoga. Lefortove analize nisu samozadovoljno razmatranje izmišljenih paradoksa komunizma ili pak politička frazeologija koja uživajući poziciju izvanjštenosti polaže sebi pravo da kritizira režim totalne dominacije u kojem se sve prikazuje (kojeg li paradoksa) kao političko. Baš suprotno, Lefortov je društveni angažman neodvojiv od spisateljskoga, pa se argumenti kojima raspolaže ne slamaju pod eventualnim optužbama za salonsko ljevičarenje, koje (samo da podsjetimo) nije nužno francuski, nego i naš fenomen. Time se uvjerljiva kritika Marxova poimanja prava čovjeka i prava građanina, kao i interpretacija mogućnosti legitimacije totalitarne vlasti i trockistički pojmljene Egokracije (u poglavljima Totalitarna logika i Staljin i staljinizam) javljaju kao lucidna razmatranja u kojima analiza takve samoj sebi dostatne vlasti i simboličkoga poretka na kojem počiva, nadilazi razinu puko empirijske deskripcije. U poglavlju Nepromišljeno Saveza ljevice pertinentnost analize počiva na dosljednoj primjeni politološkog instrumentarija na konkretnu političku situaciju u Francuskoj — ali dakako ne s namjerom podupiranja određene političke pozicije. Zaokupljenost Marxom i Tocquevillom (autori kojima se Lefort najviše bavi) ujedno su dvije strane medalje, odnosno tematskih cjelina koje naposljetku dovode do ključnih odlomaka o vrijednosti i značenju demokratske invencije. U čemu se to, prema Lefortu, sastoji bit demokracije kao političke invencije te kako se ona uklapa u simboličku dimenziju političkoga?

Dobri orijentiri

U odjeljku koji govori o latentnoj vezi teologijskoga i političkoga, iznimno zastupljenoj temi u političkoj filozofiji, promišljajući narav demokratske revolucije (pri čemu se oslanja na Tocquevillovu Demokraciju u Americi), Lefort zaključuje kako je karakteristika moderne demokracije, te ujedno njezin epohalni novum, posve drukčije određivanje mjesta vlasti. Ni razdvojenost religijskog i političkog, ni narav demokracije kao bitno nedovršena procesa, nisu toliko presudni kao činjenica da je riječ o jedinom poretku, odnosno režimu u kojem je vlast prazno mjesto, te time na razdjelnici simboličkoga i zbiljskoga. To prazno mjesto čini vlast nepredstavljivom, neutjelovljenom (u liku vladara, monarha ili diktatora), pa se opravdano govori o državi bez suverena. Slika tijela kao utjelovljenje vlasti stoga je konstitutivna za svaki totalitarni poredak i time se krug razmatranja naglo zatvara. Ako koncepciju demokratskih društava kao povijesnih društava te koncepciju prema kojoj je konstitucija nacionalne države kao političkog društva štetna i opasna velikim dijelom možemo prihvatiti kao racionalne teze, neka Lefortova stajališta ponekad nažalost ne drže vodu ili pak nisu dokraja promišljena. No, gore navedena shvaćanja možemo uzeti kao dobar orijentir, tim više što se posljednjih godina nalazimo upravo u takvu razdoblju u kojem je suveren svojom smrću otvorio prostor za »pluralitet mnoštva malih suverena«, odnosno vlast koja svojom nesposobnošću nije dorasla ni simboličkoj ni zbiljskoj slici utjelovljenja, pružajući nam vrlo bizarne posljedice demokracije, koje su se bojali već i grčki mislioci: najgora je ona vladavina u kojoj vladar nije sposoban obavljati svoj posao! Kad je riječ o Lefortu, Demokratska invencija neće postati bestseler, ali nam ukazuje na izniman potencijal francuske lijevo orijentirane političke misli.

Tonči Valentić