Vješto isprepletene radnje

Prava frekvencija, red. Gregory Hoblit

»Toga ljeta 1969. Metsi su se borili u finalu Superbowla, New York je tjednima obasjavala polarna svjetlost, a tata je izišao u novinama kad je opet spasio neke ljude iz požara...« Tako bi vjerojatno zvučao uvod Prave frekvencije da su autori ikad vidjeli serijal Grlom u jagode. Budući da su u pitanju Amerikanci, svom su filmu pristupili konvencionalnije, bez posezanja za ikakvim stilizacijskim pripovjednim figurama. Nažalost, jer priča koju nam je podastro scenarist Toby Emmerich najviše podsjeća na uspjelije epizode iz prve sezone Zone sumraka i stoga bi bio opravdan pa i poželjan svaki postupak koji bi dao nostalgičniji štih filmu. Redatelj Hoblit odlučio se radije za ulogu čovjeka iz sjene, koji se na snimanju nalazi samo zato što netko mora pretočiti tekst scenarija u slike filma. Iako je takav pristup oduzeo Frekvenciji atraktivnost blockbustera, istodobno je gledatelju ostavio dovoljno prostora za lagodnije praćenje radnje, a to je ovom prigodom ipak najbitnije. Posrijedi je priča o sinu i ocu koji udaljeni tridesetak godina komuniciraju izravno putem tatine prastare radio-stanice. Sin je 1999. policajac koji će pokušati uputama iz budućnosti spasiti život oca-vatrogasca u 1969. No, ono o čemu oba protagonista u filmu ne vode računa jest činjenica da svako mijenjanje prošlosti utječe na budućnost... što otvara prostor za fabulativne igrarije od kojih se u ovom djelu na sreću nije bježalo. Naime, veći dio vrijednosti filma leži upravo u vješto isprepletenim radnjama dva prostora-vremena, koji u stalnoj interakciji mijenjaju jedan drugog i skreću priču u neočekivane smjerove, da bi u konačnici sve kockice pale na svoje mjesto.

Vodeći glumci ovom prigodom su se, čini se, odlučili imitirati kolegu redatelja, što je urodilo mlako interpretiranim likovima kojima je prečesto oduzeta uvjerljivost. Ipak, sve te uvjetno rečeno, slabosti filma nalaze se duboko u drugom planu i ne smanjuju užitak praćenja petljancija koje izazivaju intervencije putem vruće radiolinije. Tako se može reći da je Prava frekvencija vrlo netipičan novoholivudski uradak jer cijeni fabulu i njezine vrijednosti više od površne vizualne dojmljivosti kojom nam posljednjih godina tako često mažu oči.

Scenarist Emmerich ovim je prigodom najavio svijetlu budućnost za sebe i svoje buduće projekte, što je više negoli se može reći za redatelja Hoblita. Sveprisutna režijska suzdržanost i ziheraštvo mogli bi se čak ubrojiti u pluseve filma da su nekim slučajem bili namjerni. No, dvojbe oko namjere na najgori se način razriješe u završnoj sekvenci, u kojoj Hoblit jasno daje do znanja kako katarzu svog uratka zamišlja kao gomilu beskrajno sladunjavih usporenih kadrova u kojima se sve praši od sretnih osmijeha, zagrljaja i poljubaca. I to u prošlosti i sadašnjosti istodobno. Šteta, jer time su Pravoj frekvenciji oduzete sve šanse da bude u klasi filmova koji se dugo pamte i rado ponovno gledaju.

A mogao je to biti baš takav film.

Staša Čelan