Vječni vijenac

France Prešeren, Pjesme / Pesmi, preveo Luko Paljetak, izdanje Općine Kranja i Matice hrvatske, Zagreb, 2000.

Zabilježiti novo izdanje Prešerna na hrvatskom znači ponajprije razveseliti se činjenici da veliki slovenski pjesnik i u našoj sredini uživa opravdani ugled, a zatim, ne manje, i činjenici da raspolažemo doličnim prepjevom cijeloga njegova opusa iz pera Luka Paljetka. Knjiga ovaj put predstavlja izbor najreprezentativnijih ostvarenja, te na stotinjak i pedeset stranica, s izvornikom sučelice, donosi uglavnom tekstove na kojima počiva autorova posmrtna slava. Uvrštena je u kolekciju Prešernov put u svijet (koji uređuju France Pibernik i Franc Drolc) i već je peti svezak bilingvalnih izdanja. Znademo da postoje starije i novije verzije Prešernovih pjesama na nizu svjetskih jezika te da je prepjevan na većinu slavenskih idioma, ali ugled Paljetkova pothvata neosporan je i u autorovoj i u prevoditeljevoj domovini, a više puta sam čuo od kolega Slovenaca da ovu suvremenu hrvatsku verziju Prešernovih remek-djela (kojima je posebno bliska i sasvim razumljiva) smatraju univerzalno najuspjelijom, najpreciznijom i najpoetskijom.

Sonetni vijenac u originalu

Prikazati ovu knjigu za potpisnika ovih redaka znači također prisjećati se jednoga od najranijih čitalačkih doživljaja i pravih malih čuda. Naime, još kao učeniku osnovne škole došlo mi je u ruku Zorino izdanje Sonetnog vijenca u vrlo vještom Krklečevu prijevodu. Bio je to za mene prvi susret sa sonetom uopće (prije bilo kojega talijanskog primjera), a odmah s puninom zvučnih i značenjskih slojeva. Kao gimnazijalac i student s alpinističkim interesima zalazio sam višekratno u Sloveniju i ubrzo na originalu pročitao glavninu Prešernova opusa. Dolazak na izvor Savice, na povratku s Triglava, razumljivo je uvećao moje zanimanje za pjesnika, koji je umio skladno povezati domoljubne poticaje s univerzalnim formalnim repertoarom i dinamičnim-dramatičnim kontrastima (mimo sladunjavosti).

Prešernova pozicija u slovenskoj književnosti, unatoč golemim Trubarovim jezičnim zaslugama, ishodišna je, rodonačelnička, očinska. Pišući popratni tekst slovenskom izdanju Paljetkovih pjesama mogao sam — već na temelju paralelizma poet tvoj nov u odnosu na govor starih poet — naći neke statusno-povijesne sličnosti s našim Marulićem. U svakom slučaju, fenomen Prešerna — o čemu u pogovoru mjerodavno piše Jože Pogačnik — jest i u iznimnoj organskoj povezanosti klasične mjere i romantičnog zanosa, u teško dostižnoj ravnoteži zakonodavca i strastvenjaka, u sasvim neobičnoj ulozi koja povezuje institucionalnost i individualizam. Doista, malo koji narod ima takva nacionalnog pjesnika, koji nije samo izvršitelj rodoljubnih zadaća i prenositelj plakatnih poruka nego i autentični pjesnik osobnog iskustva.

Versifex per excellentiam

Čitajući Pjesme vidjet ćemo da je knjiga zaključena Zdravicom, koja je u međuvremenu postala slovenskom himnom. Na uvodnom je pak mjestu mali katren o nadi i strahu kao pokretačima pisanja, pravom punjenju duše, što je svojevrstan romantičarski pjesnički program. čitav Prešern kao da je podijeljen između ispunjenja dužnosti prema sredini — za koju piše obrade narodnih motiva, kao što su Pjesma o lijepoj Vidi ili čak miniepove na povijesno-mitskoj podlozi kao što je Krštenje na Savici — i kompenziranja vlastitih tegoba i muka, što se najbolje očituje u tekstovima Oproštaj s mladošću i Soneti nesreće. Humorni, ironični, hajneovski Prešeren uglavnom je ostao izvan ovih korica, ali ležerniji tonovi ipak se realiziraju u skokovitoj ritmizaciji pjesme (Pod oknom ili u duhovitoj poenti soneta Sanjalo mi se da u svetom raju. Nekoliko balada i romanci, kao što su Ribar, Nevjenčana mati ili Neistrunulo srce otkrivaju zanos autora koji se umije prepustiti stiliziranoj naraciji i na neki način prevladati frustrirajuće motive.

Ali daleko je najvažnija Prešernova povijesna uloga u stvaranju i adaptiranju zahtjevnih formi vezanoga stiha, u okušavanju i kovanju čvrstih poetskih struktura. Kao versifex per excellentiam on je zadužio slovensku poeziju superiornim uvođenjem soneta, sonetnog vijenca i gazele, odnosno afirmiranjem i potvrđivanjem visokih zapadnoeuropskih normi komponiranja, skladanja pjesničkog teksta. Pritom je, ne najmanje važno, svoje zanimanje pomakuo od ekskluzivne germanske sfere (premda je i sam njemački savršeno pisao i na njemu se stihom zrelo izražavao) prema romanskim predlošcima (talijanskim, francuskim, španjolskim), bitno uvećavajući elastičnost slovenskoga poetskog govora.

Ponizno služenje majstoru

Bilo je upravo sudbinski zapisano da se Prešernova pjesništva dohvati Luko Paljetak, prokušani znalac raznih jezičnih medija, pravi virtuoz u svim formalnim zadacima i rješenjima, i sam autor čudesnoga romantičarskog kontinuiteta osjetljivosti i prave klasične odmjerenosti iskaza. Imali smo razmjerno uspio pokušaj Krklečeva prenošenja Sonetnog vijenca, ali je s nekoliko primjerenih zahvata i odgovarajućih istančanih dopuna na smisaonoj razini nova verzija još znatno uspjelija. Doista, Prešernov Sonetni vijenac odolijeva svim pokušajima emulacije i imitacije, tako da ga — da se malo našalimo — nadmašuje tek gigantska dosjetka i prikladna realizacija hipersonetne konstrukcije Arcana, koju je sastavio sam Paljetak (objavivši je prije koju godinu upravo u »Vijencu«). Šalu na stranu, baveći se uglednim uzorom iznimne koncentracije, baveći se prenošenjem Sonetnog vijenca kao maksimalnim izazovom, prevoditelj je u Paljetku ponizno poslužio velikom inozemnom majstoru te mu omogućio da se i na našem hrvatskom jeziku ostvari u većini svojih aspekata i vrijednosti. Dakako, nije riječ samo o Sonetnom vijencu nego o pretežnom broju najuspjelijih Prešernovih pjesama, ali samo se na temelju magistralne transpozicije magistrala može biti prepjevateljski ovjenčan, kao što i ideja savršene forme izvornika tendira vječnosti.

Tonko Maroević