Ungers — ili prednost domaćega terena

Ungers — ili prednost domaćega terena

Otvorenje Muzeja Wallraf-Richartz, Köln, 19. siječnja 2001. Riječ je o četvrtoj zgradi u 175-godišnjoj povijesti Muzeja, arhitekt Oswald Mathias Ungers

Köln je oduvijek imao velikih kolekcionara i mecena, trgovaca, darežljivih građana i... dovoljno novca. Za razliku od Berlina, Münchena, Dresdena ili Düsseldorfa, Köln nikada nije bio prijestolnica. Köln je bio i ostao grad samosvjesnih građana. Povijest njegovih muzeja povijest je građanskih inicijativa, s ponosom ističu građani Kölna.

Jedan od kolekcionara bio je i Cannonicus Ferdinand Franz Wallraf (1748-1824) koji je golemu zbirku umjetnina darovao gradu Kölnu. Njegova zbirka slika i grafika danas je jezgra Muzeja Wallraf-Richartz. (Pohranjuje djela iz razdoblja od 1250. do otprilike 1918. i ubraja se među najvažnije njemačke zbirke.) Johann H. Richartz, bogati kelnski trgovac daruje 1861. tada basnoslovnu svotu od sedamsto tisuća maraka za gradnju muzeja. Prvi muzej sagrađen je na zemljištu nekadašnjeg samostana minorita (male braće) — od kojeg je do danas ostala crkva (u kojoj Hrvati katolici svake nedjelje imaju obred). Prvobitni muzej bombardiran je u Drugom svjetskom ratu kao i najveći dio stare jezgre Kölna.

Lako je Kölnu muzej graditi...

Na istome mjestu završena je 1957. gradnja novoga muzeja. Muzej arhitekata Schwarza i Bernarda bio je jedan od najljepših onoga doba. Godine 1976. Irene i Peter Ludwig daruju zbirku suvremene umjetnosti gradu, koji je smješta u sklop Muzeja Wallraf-Richartz (dobiva novo ime Wallraf-Richartz/Museum Ludwig). Zbog odveć tjesna prostora taj dvostruki muzej seli 1986. u novu zgradu arhitekata Busmanna i Haberera — smještenu između kora katedrale i Rimsko-germanskog muzeja. Već u prvoj godini posjećuje ga milijun ljudi. Tako veliko zanimanje publike nije do tada zabilježila ni jedna muzejska novogradnja u Njemačkoj. (U ispražnjenu zgradu seli muzej za primijenjenu umjetnost, koji je unatoč bogatoj zbirci dotad bio bez vlastitih prostorija.) Do konačnoga, sporazumnog razlaza dolazi kada bračni par Irena i Peter Ludwig godine 1994. odlučuju Muzeju Ludwig darovati zbirku Picassovih djela, te postaje jasno da je prostor premalen za oba muzeja. Nakon mnogih žučnih rasprava grad Köln odlučuje graditi novi muzej, oko 400 m udaljen od stare lokacije, na mjestu koje je još od bombardiranja u Drugom svjetskom ratu stajalo prazno. Tu nakaradnu rupu usred staroga grada nije mogla uljepšati niti blizina gotičke vijećnice, a ni slikovita gotička ruševina crkve Alt St. Alban.

Nakon raspisana međunarodnog natječaja, na kojem je sudjelovao 121 arhitekt, prvu nagradu dobiva Oswald Mathias Ungers, arhitekt svjetskoga glasa iz Kölna. Prednost domaćega terena pokazala se dobitnom. Za razliku od hamburške Kunsthalle, koja je također Ungersov rad, a svojedobno je doživjela oštre kritike (kojima se pridružio i naš Vladimir Kristl) Muzej Wallraf-Richartz doživio je mnogobrojne pohvale.

Očigledni su Ungersovi uzori s područja tradicionalne arhitekture — usprkos prividnoj hladnoći monolitnoga bloka koji dominira njegovim radom. U prvome redu to su romaničke crkve Kölna, kojih je u gradu dvanaest. Tom brojkom ne može se pohvaliti ni jedan drugi grad! Ungersa nadahnjuje romanička sakralna arhitektura. Romanika se zasniva na jasnim geometrijskim oblicima, kojima se služi i O. M. Ungers: kocka, prizma, cilindar... a upotrebljava i istu građu: tuf, kamen iz obližnjeg Eifela, kojim se građene romaničke crkve Kölna. Kombinira ga s lavabazaltom, materijalom kojim se u Kölnu gradi već dvije tisuće godina. U interijeru vidljivi su Palladijevi utjecaji.

Muzej od dva dijela

Mjestu na kojem je gradio prišao je arhitekt s mnogo respekta. Dio muzeja nalazi se na mjestu nekadašnjega Marsova hrama. Kompleks ima dva zasebna dijela, muzejski, gdje je smještena zbirka, i dio u kojem je smještena uprava, restauratorske radionice, dvorana za predavanja i koncerte, rashladni uređaji i sl. Dijeli ih stubište, koje slijedi srednjovjekovnu uličicu In der Höhle u kojoj su svojedobno radili i živjeli umjetnici i zlatari, a u danas već zaboravljenim plesnim dvoranama zabavljali se kraljevi i carevi. Tu je živio i jedan od najvažnijih slikara ovoga dijela Europe 15. stoljeća Stefan Lochner, čija se djela nalaze u zbirci muzeja. (Lochner, rođ. 1400. na Bodenskom jezeru, dolazi u Köln gdje i umire od kuge 1451. u spomenutoj uličici. Tu negdje nalazio mu se i grob.)

U podrumu muzeja, zamišljenu kao prostoru za povremene izložbe, integrirani su ostaci starorimske i srednjovjekovne arhitekture, kao i u Dvorani sponzora (Stiftersaal): veliki prozor naslonjen je na gotičke lukove ostatka crkve Alt St. Alban. Iz Vierunga te crkve O. M. Ungers preuzima modul od 97 cm u kvadratu. Njemu je sve podređeno. O. M. Ungersu bila je dobro poznata zbirka za koju je gradio muzej, pa se pobrinuo da izgradi zgradu koja će joj najbolje odgovarati. Na prvom katu gdje je smještena srednjovjekovna zbirka, u središtu je prostor u obliku križa, oko kojega su smješteni kvadratični kabineti. Tlocrt je inspiriran Palladijevom vilom Foscari. Tu su izloženi srednjovjekovni oltari. Boja zidova je sijenski crvena. Na drugom katu nalazi se renesansna zbirka, barok i rokoko — boja zidova je u Veroneseovoj zelenoj. Naposljetku, na trećem katu, gdje su smještena djela iz 19. stoljeća i do 1918. zidovi su obojeni Carrara-sivom bojom. Površina im je obrađena fresco-tehnikom, boje su bez kemijskih sastojaka, a za razliku od standardno obojenih, odnosno tkaninom presvučenih zidova slike ne ostavljaju otiske, tako da ih se može bez problema premještati. Rasvjeta je umjetna. Cijeli je strop ravnomjerno rasvijetljen, aluminijskim šipkama razdijeljen je u kvadrate, čime se sugerira danje svjetlo. Podovi su od tamno obojene (paljene) hrastovine.

Unutarnji raspored na fasadi

Svaki kat muzeja ima i tzv. panoramski prozor što omogućuje pogled na stari dio Kölna: na gotički toranj vijećnice, romaničku crkvu St. Gross Martin, katedralu. Motivi koji se ponavljaju na srednjovjekovnoj slici Legenda o Sv. Uršuli, koja visi u muzeju... senzibilnom oku namjera arhitekta bit će odmah jasna.

Unutarnji raspored naslućuje se na fasadi. U svijetli tuf urezana su bazaltom, u klasičnoj maniri, imena mnogih slavnih umjetnika čija se djela nalaze u muzeju. Autor je škotski umjetnik Ian Hamilton Finley (1925).

U sklopu muzeja nalazi se restoran, u muzejskom dućanu prodaje se vlastito (muzejsko) vino te torta po receptu poznatog kelnskoga slikara, slastičara i kuhara J. Fassbendera. (Izvrsnu tortu imali smo prilike kušati na otvaranju.) U sklopu muzeja nalazi se knjižara, i u Hrvatskoj poznatoga, Walthera Königa.

Gradnja Muzeja Wallraf-Richartz muzeja započela je lipnja 1998, a završena je rujna 2000. Stajala je 63 milijuna maraka umjesto predviđenih sedamdeset!

Köln ima sve preduvjete za podzemnu arheološku promenadu duljine 500 m. To je želja O. M. Ungersa, a i mjerodavnih u gradu. I možda sljedeći projekt.

Ljiljana Fabricius-Ivšić