U znaku gostovanja

Mzia Simonishvili već je izvođenjem Mozarta pokazala bitne osobine svoga pijanističkog umijeća: delikatnost tona i prirodnu muzikalnost u službi ljupko razigrana, po potrebi izrazito virtuozna muziciranja koje osvaja jednostavnošću i toplinom

Zagrebačka koncertna sezona u prvoj je polovici ožujka bila u znaku gostujućih glazbenika. Uz dirigente koji su nastupili sa Simfonijskim orkestrom HRT-a i Zagrebačkom filharmonijom, nekoliko zapaženih komornih i solističkih nastupa dali su osnovnu boju koncertnim događajima. I koliko god atraktivni, orkestralni koncerti ostali su pomalo u sjeni spomenutih gostovanja. Iako se u nas voli govoriti o smanjenu interesu publike za komornu glazbu (kriza se ne može negirati, ali je ona umjetno stvorena i rezultat je kvalitativno prilično osiromašena zagrebačkog glazbenog života u poduljem razdoblju), nastupi gitarista uvijek privuku lijep broj posjetitelja. Akustična gitara ima i u nas svoje poklonike, a odličan rejting što ga hrvatski gitaristi drže u svijetu svakako potiče zanimanje osobito mlađe publike za taj instrument. Ciklus Guitarra viva, u sklopu kojeg se već nekoliko godina zagrebačkoj publici predstavljaju ponajbolji hrvatski i inozemni gitaristi te gitaristički sastavi, ugostio je 6. ožujka u Hrvatskome glazbenom zavodu gitaristički duo u sastavu: Alexis Mouzourakis — Susana Prieto, zanimljiv uzorak (što se temperamenta i glazbenog senzibiliteta tiče) grčko-španjolske kombinacije. Riječ je o dvoje mladih virtuoza iza kojih već stoji prilično bogata pojedinačna, solistička i zajednička djelatnost, okrunjena s više međunarodnih nagrada i priznanja, među kojima neka bude spomenuto samo ono posljednje — pobjeda na natjecanju Mauro Giuliani u Italiji prošle godine. Kako su mnogi hrvatski gitaristi već dulje vrijeme djelatni u inozemstvu (Listeš, Dukić, Vidović, Ivanović), i to ne samo kao koncertanti nego kao pedagozi, gotovo je nemoguće pronaći i jedno važnije ime današnje mlade gitarističke generacije, koje, barem posredno, nije vezano uz Zagreb. Tako i članovi dua Muozourakis-Prieto u svojoj biografiji bilježe studij kod Zorana Dukića na Konzervatoriju u Haagu, potvrđujući da danas gitaristički putovi Europe ne vode svi u Zagreb, ali dobrim dijelom idu svakako preko Zagreba.

Vještina pravih virtuoza

Muzikalni duo Mouzourakis-Prieto na svom je zagrebačkom recitalu demonstrirao vještinu pravih virtuoza i vrlo uigranih glazbenika u izvođenju atraktivna programa sastavljena po običaju gitarističkih recitala, od obrada i originalnih skladbi. Četiri čembalističke minijature J. Ph. Rameaua na samom su početku jasno ukazale na kvalitetu vrlo odnjegovane zajedničke svirke ovog sastava. Alexis Mouzourakis i Susana Prieto inače su i autori svih transkripcija izvedenih na ovom koncertu, a to su, uz spomenute glazbene krokije Rameaua bile i dvije skladbe Isaaca Albaniza (Mallorca i Aragon) te Rumunjski narodni plesovi Bele Bartoka. Od djela izvorno pisanih za gitaru najmanje zanimljivom pokazala se Fantazija Fernanda Sora, a najatraktivnijom Tango-suita Astora Piazzolle, jedno od onih punokrvnih, magičnih glazbenih vizija argentinskoga majstora, preko kojih je tango kao uzorak najizvornije argentinske glazbe osvojio svijet. Bila je to skladba u suzdržanoj, a ipak temperamentnoj izvedbi, koja se najviše svidjela publici, zasjenivši sve druge kompozicije s programa, čak i vrlo efektno pisanu Sonatu-Fantaziju Dušana Bogdanovića, kojom je duo Mouzourakis-Prieto priveo kraju službeni dio nastupa.

Podijeljena publika

Dva atraktivna koncerta iste večeri, 10. ožujka, vjerojatno su podijelila zagrebačku publiku, koja je mogla birati između nastupa Zagrebačkog kvarteta saksofona u HGZ-u u prigodi promocije njihove najnovije kompaktne ploče, i recitala ruskog pijanista Aleksandra Gindina u Lisinskom, u sklopu ciklusa Piano fortissimo. Gindin je došao u Zagreb praćen famom velikog talenta, a njegova tiskana biografija na programskom letku navodi i niz, do sada osvojenih, međunarodnih nagrada, koje bi trebale biti jamstvom njegove pijanističke posebnosti. No ako je suditi po onom što je Gindin pokazao te večeri u Lisinskom (a po čemu drugom?!), ništa od velikog pijanizma nije se moglo čuti u njegovu muziciranju, premda je u drugom dijelu programa posvećenom klavirskim obradama — Lisztovoj transkripciji Schubertove četiri solo pjesme i Bizetovoj preradi za glasovir solo, Saint-Säensova drugog klavirskog koncerta — Gindin demonstrirao visok stupanj vještine, koji, doduše, najviše privlači pozornost efektima prebrze i preglasne svirke, u prvom dijelu svog recitala nije pokazao apsolutno ništa što bi opravdalo laskave epitete kojima je bio najavljen njegov zagrebački nastup. Poloneza-fantazija u As-duru, op. 61, te jedan od najljepših Chopinovih nokturna, onaj u c-molu, op. 48, b4.1, u Gindinovoj su izvedbi bili jednostavno dosadni. Hirovita agogika koja je prekidala prirodnu pjevnu liniju Chopinova muzikalnog daha, arbitrarnost u tumačenju detlaja, što je rezultirala neuvjerljivom slikom cjeline, stanovit stupanj afektivne neosjetljivosti, koja je — kako to već biva — u prvi plan stalno nametala tzv. originalnost osobnog viđenja, bez osobita obzira i razumijevanja za tumačenje Chopinova delikatnog umjetničkog izričaja — sve je to završilo na kraju u neuvjerljivosti ishitrena, energetski oslabljena muziciranja. Jednako nezanimljiva bila je i Skrjabinova prva sonata u f-molu, op. 6, i pravo je čudo kako je Gindin tu kasnoromantičnu pasionantnu glazbu uspio lišiti naboja i sadržaja. U svakom slučaju, jedan dosadni Chopin, Skrjabin bez energije i malo nametljiva virtuoziteta slaba su bilanca pijanističke večeri, koja je, po svemu sudeći, trebala biti iznimna. Ali, eto, nažalost, nije bila!

Delikatnost tona

Drukčiji dojam ostavila je dan poslije pijanistica Mzia Simonishvili, koja je održala recital u sklopu ciklusa Bösendorfer Zagrebačke filharmonije. Ustanovljen ove sezone kao serija nedjeljnih prijepodnevnih koncerata u dvorani Lisinski, ovaj se glasovirski ciklus održava na (za sada) iz Beča posuđenu koncertnom glasoviru tvrtke Bösendorfer. Kvaliteta instrumenta važan je segment pri oblikovanju kvalitete zvuka (premda je, dakako, od instrumenta važnije tko za njim sjedi)! Ovaj Bösendorfer posjeduje prekrasno ujednačeni zvuk iznimne ljepote, no tom je dojmu na spomenutom koncertu pridonio i vrlo profinjen pijanizam mlade gruzijske umjetnice, koja se, u sklopu jednosatnog recitala bez pauze, predstavila izvedbama sonate u F-duru, K. V. 332, W. A. Mozarta, scherza u b-molu, op. 31 i poloneze u As-duru, op. 53, F. Chopina, te Mefisto valcerom F. Liszta. Mzia Simonishvili već je izvođenjem Mozarta pokazala bitne osobine svoga pijanističkog umijeća: delikatnost tona i prirodnu muzikalnost u službi ljupko razigrana, po potrebi izrazito virtuozna muziciranja koje osvaja jednostavnošću i toplinom. To su ključne riječi pijanističke poruke Mzie Simonishvili, umjetnice čije će neopterećeno viđenje glazbe možda biti premalim izazovom za publiku sklonu intelektualnijem pristupu, ali će uvijek oduševiti one koji koncerte posjećuju iz želje za lijepim doživljajem. No ne treba vjerovati da je pijanizam Mzie Simonishvili jednodimenzionalan. On je prije svega (a to se osobito čulo u Chopinovu b-mol scherzu i popularnoj polonezi u As-duru), pun energije, maštovitih tonskih rješenja te sjaja jednog visokog stupnja virtuoziteta, koji nipošto nije sam sebi svrhom. Glazbeni temperament Mzie Simonishvili zna iznenaditi žestinom, baš kao što i njezina senzibilnost zna zadiviti načinom tumačenja fraze ili vođenja kantilene. A sve to posjeduje neku finu prisnost, zapravo dirljivu iskrenost kojoj se mora vjerovati! Upravo ta iskrenost i jednostavnost tumačenja Mzie Simonishvili glavni su aduti njezina, usput rečeno, vrlo njegovana pijanizma. Sa svim tim kvalitetama ova mlada gruzijska umjetnica ide u red onih pijanista (nažalost sve malobrojnijih!) koje slušate sa zadovoljstvom i koje biste rado ponovno čuli.