Tvornica Puljanima!

Tvornica Puljanima!

Sbkltr uuua Pula, Tvornica, 13. i 14. ožujka

Što bi moglo biti sumnjivo u dvodnevnom događaju kojem je cilj predstaviti zagrebačkoj publici najbolje što nudi pulska alternativna kazališna i glazbena scena? Formula je to koja nedvojbeno jamči komercijalni uspjeh organizatoru, a odličnu zabavu publici. Samo što se u nedvojbenim okolnostima koncerti i predstave ne održavaju pred pedesetak prijatelja, novinara i slučajnih padobranaca, u prostoru koji inače primi i dvije tisuće posjetitelja. U normalnim okolnostima retrospektiva dvadeset godina rada legendarnoga punk-rock benda KUD Idijoti ne izgleda kao privatni party ili javna proba.

Svijetli baloneri u publici

Je li to posljedica medijske nezainteresiranosti i jalove propagande koja je pratila događaj ili je za akutnu neposjećenost zaslužna previsoka cijena ulaznice? Ili Tvornica više nije in mjesto u klupskoj konstelaciji hirovite zagrebačke publike, koja se počinje vraćati intimnijim prostorima? A možda ideja o predstavljanju najboljeg iz hrvatske provincije, u programskoj svaštariji od koncerata, performansa, predstave i modne revije, uokvirenoj političkom pseudokvalifikacijom subkultura, sama po sebi provincijalizira i marginalizira taj događaj.

Kao subjektivni zagrebački imigrant iz Pule tražim krivca što su izvrsni glazbenici i ekipa nadarenih mladih glumaca morali strpljivo odrađivati gažu pred šačicom nas zbunjenih. Kao objektivni gledatelj mogu bez ograda Idijote proglasiti punk-rock legendama, Inat najboljom amaterskom kazališnom skupinom devedesetih (ne zato što to piše u »Frakciji«) a Pop-eye izvrsnim (manje-više) neotkrivenim hip-hop (i mnogo više od toga) biserom s razrađenim stilom i scenskim imageom.

A mogu i pokušati ponuditi odgovor. Dvodnevno događanje bilo je financirano iz proračuna Ministarstva kulture i grada a projekt za tu priliku isplaniran kao priredba s gostima koji bi trebali provoditi politiku decentralizacije ili nešto tome slično. Jedino mi je u tom kontekstu jasno pojavljivanje lokalnih pulskih političkih dužnosnika u svijetlim balonerima i prisutnost saborskih zastupnika lokalne stranke kao logističke potpore događaju. Naravno da u takvu projektu političari i organizatori nemaju što izgubiti, medijska promocija, posjećenost i publika tu nije bitna, a izvođači su prisiljeni profesionalno progutati knedlu i odraditi posao, jer su, eto, dobili prigodu da se ukažu u glavnom gradu. U tom okružju inače lokalno autističan i podug antiperformans Pina Ivančića i Branka Gulina, koji je jezikom tipičnoga pulskog preseravanja problematizirao odnos provincije i kapitola te medija koji proglašavaju i stvaraju nacionalne zvijezde, dobiva svoj pravi ironični smisao.

Modne revije Kristine Nefat i Uroša Raguža, kada izuzmemo turobni kontekst i prepustimo se modelima, imaju smisla kao samostalni autorski modni izrazi koji koincidiraju s modnim tekovinama, ali uspoređivanje crnih maski Uroša Raguža s maskama Alexandera McQueena iz kolekcije proljeće-ljeto 1997. je smiješno je — jer su iste. Modni su kritičari McQueenove maske stavili u plemenski kontekst, a Raguževe su samo crne maske uz crne haljine, pa je zato ta revijica nazvana Black black. Crno crno. Kristina Nefat, koja ima iza sebe suradnju s riječkim kazalištem Rubikon, u svojem uratku Jezici maskirala je manekene u sajber radna odjela s dvobojnim samoljepljivim jezicima koji otvaranjem i zatvaranjem mijenjaju viđenje odjevnog predmeta, ali mu ne mijenjaju i funkcionalnost, pa sve ostaje na dopadljivoj nesnošljivosti.

KUD Idijoti u novom sastavu, bez Frica i Ptice, zvuče jako nabrijano i uvježbano, i u nekoliko novih stvari s budućeg albuma ostaju prepoznatljivi, ali i neinovativni. No sama retrospektivna dvadeseta obljetnica zvučala je uhodano, sigurno i prisno, pa je kruta logika redarskih snaga na ovom minikoncertu popustila entuzijastičnim obožavateljima da na sceni pjevaju zajedno s Tustom.

Cvrčci u Zagrebu

Drugoga dana kazališni obožavatelji zbrojili su redove za najposjećeniju izvedbu Sbkltr uuua, Inatovu predstavu Cvrčci su utihnuli u režiji Branka Sušca. Cvrčci nisu nova predstava (postava u Zagrebu četvrta je po redu), koja je gostovala na više kazališnih festivala u svijetu, ali ne i u Zagrebu. Zamišljena je kao nastavak mračne, ratne Probe orkestra koja se igrala u podzemnim bunkerima. Cvrčci se pak sele u prostor gole pozornice, netvaran i snomoran, određen jedino svjetlošću, u kojem razrađeni napeti inatovski pokreti, plastične crvene maske i brutalna lutka-žena s kojom glumac izvodi tango macabre počinju prštati od ekspresije. Fluidna atmosfera prednatalne sigurnosti i nježnosti dočaravana zvukovima pljuštanja vode, simetrijom dječjih kolica na sceni, otpuhivanjem latica i sinkroniziranim hipnotičkim kretanjem u trenutku se razbija prizorima trudova i uništavanja plodova-naranči, u predstavi čija je tema velika: bolna bliskost koncepta smrti i rođenja.

Drugoga dana nastavak programa ponudio je objektivno indisponirana Livija Morosina s kratkim nastupom u kojem je u dosadašnje popularne etno-sadržaje uklopio razvijene solaže gitarista Mifre. No pravi je izazov bio nastup predgrupe, spomenutih Pop-eye, koji su, osim kao pobjednici prošlogodišnje pulske gitarijade i gosti na festivalu Art&Music, uglavnom nepoznati široj hrvatskoj javnosti. Ta bi grupa mogla biti pravi plijen lovcima na glazbene talente i zaslužiti barem ozbiljnu glazbenu recenziju, kad već u ovakvu kratkom prikazu šarolikog, neposjećenog i nebitnog događaja za kvalitetne stvari koje dolaze iz Pule više nema mjesta.

Boris Koroman & Tanja Tomić