Trokutasta ljubav

Trokutasta ljubav

Zamjenik glavne urednice »Nacionala«, Drago Glamuzina, objavio je odličnu zbirku pjesama o ljubavi, ljubomori i strasti, recimo trokutastih — Mesari

Kao zamjenik glavne urednice »Nacionala« jedan si iz plejade pisaca koji za život zarađuje novinarstvom. Kako objašnjavaš tu činjenicu i što je novu generaciju pisaca udaljilo od instituta, sveučilišta, škola i sličnih ustanova u kojima su prije tradicionalno kruhoborili?

— Ne mislim da se može govoriti o nekom programatskom otporu prema institucijama. Stvari su se jednostavno tako posložile. Osim toga, Ferić predaje u gimnaziji, Stanko Andrić radi na Institutu, a sve do nedavnog sramotnog otkaza predavao je i na Pedagoškoj akademiji u Osijeku. Ti također radiš u kulturnjačkoj instituciji, knjižnici. A čini mi se i Neven Ušumović.

Novine su nedvojbeno življe mjesto od instituta i fakulteta, pa nije čudno da su u trenutku kad se počelo inzistirati na stvarnosnoj orijentaciji u književnosti — dijelom kao odgovoru na stvarnost koja nas je sve lupila po glavi, a dijelom kao reakciji na prethodno razdoblje puno povjerenja u samodostatnost književnosti — u prvi plan iskočili pisci-novinari. Uspjeh koji su polučili doveo je do otvaranja novina prema književnosti, književnost je ponovno postala in. Danas u gotovo svim novinama imaš književnu kritiku, što je još prije nekoliko godina bilo nezamislivo, piscima se nude kolumne pa su tako i ljudi koji nisu primarno u novinarstvu, poput tebe i Ferića, posljednjih godina postali plodni novinski autori.

Meni budu glavu sekli

Uzmimo hipotetički da si urednik kulture u nekakvom dnevniku. Kako bi izgledale te stranice?

— Posljednjih mjeseci sudjelovao sam u oblikovanju kulturne rubrike »Republike«, koju sada uređuje Simo Mraović, pa se u njoj može vidjeti kako otprilike zamišljam te stranice. To u svakom slučaju ne bi smjela biti mrtva rubrika u kojoj bi se samo registriralo i recenziralo izložbe, knjige, koncerte, nego mjesto na kojem bi se sučeljavala mišljenja, polemiziralo, otkrivalo zataškano, primjerice, da su tri Piceljeva reljefa istrunula u podrumima Muzeja za umjetnost i obrt. Kulturna rubrika trebala bi i poticati. Primjerice, polemika između izdavača i pisaca u »Republici« bila je žestoka, što je za novine uvijek dobro, ali i poticajna, jer je ukazano na problem, a i sugerirana su neka rješenja: stipendiranje autora najboljih knjiga godine, raspisivanje novoga natječaja kojim bi se dotiralo autore i slično. Poticajan je bio i način na koji je »Jutarnji« pratio FAK i birao proznu knjigu godine. Poželjno je i što više autora, kolumnista koje treba poticati da pišu o stvarnim problemima, bez krzmanja, ulagivanja i zaobilaženja tabuiziranih mjesta.

Zašto si zbirku nazvao baš po posljednjoj pjesmi, Mesari?

— Svidjela mi se oporost tog naslova. Činilo mi se da on dobro funkcionira kao metafora muško-ženskih odnosa o kojima se govori u knjizi. S druge strane, računao sam i na iznenađenje čitatelja kad vidi da je to naslov knjige ljubavnih pjesama. Želio sam mu već u startu poručiti da se u knjizi o toj ljubavi govori na drukčiji način, da neće u njoj zateći ono što je očekivao.

Motiv sječe glave, ako se ne varam, spominje se tri puta u zbirci. Postoji li išta fascinantno u motivu dekapitacije?

— Ništa mi nije fascinantno u sječi glave. To me užasava. Pa je to i upotrijebljeno kao metafora užasnih, iscrpljujućih stanja u koja se često dovode muškarci i žene koji se vole.

Poezija kao koristan trošak

Unatoč, recimo, pornomotivima, poput fotografiranja ženskog spolovila u krupnom planu, tvoja poezija nije pornografska. Nalazim da je to stoga što ljubav, a tvoji akteri su strastveno zaljubljeni, isključuje pornografiju. Nalaziš li možda da su ti, pornomotivi, nedovoljno korišteni u hrvatskoj poeziji?

— Već je toliko puta rečeno da je hrvatska književnost uškopljena i impotentna da to funkcionira čak i kao poštapalica. No, mislim da situacija nije tako tragična. Sjeti se samo Milka Valenta i Bore Radakovića, a našlo bi se toga i kod Slamniga ili Tonka Maroevića. Posebno to ne vrijedi za novu generaciju hrvatskih književnika — Ferić, Simić, Gromača, Perišić, Jergović, Domović, Puplin... — koji se obilno koriste takvim motivima. Tako važno područje ljudskog života kao što je seksualnost ne može se isključiti iz književnosti. To će dokazati i projekt Hrvatska erotska priča koji upravo pripremamo u suradnji »Republike« i Naklade MD. Na suradnju su pozvani najbolji hrvatski pisci, priče će se objavljivati u tjednom ritmu u »Republici«, a na kraju će biti sabrane u knjigu koju će objaviti Naklada MD.

Čini se čak da je ta tema trenutačno in. Kažu da je čak i Aralica novu knjigu, Svetišni blud, nakrcao pornografskim motivima. Pritom mislim da nije dobro pisanje o ljudskoj seksualnosti nazivati pornografskim, čak ni s navodnicima. Prava su pornografija Araličine političke ideje, a ne Ferićeva invalidna djevojka koja svojim dopisnim ljubavnicima šalje svoje nošene gaćice.

Premda FAK preferira prozu u nastupe je uvijek uključeno i nešto komunikativne poezije, poput tvoje. Jesi li ikad razmišljao o sebi kao scenskom izvođaču svoje poezije, recimo na FAK-u? Ako jesi, zanima me kako bi je trebalo čitati na sceni?

— U meni postoji stanovit zazor prema javnom čitanju, pa tako čak u jednoj pjesmi u Mesarima eksplicitno kažem da mrzim javno čitanje poezije. Čini mi se da se takvim prenošenjem umjetničkog djela nepovratno gubi velik dio onoga što ono u sebi nosi. Jer, koliko god čovjek koncentrirano slušao, ne može pohvatati višak informacija koji se stvara prepletanjem, supostavljanjem, sukobljavanjem stihova. No, s druge strane, mislim da je dobro da se književnost na takav način približi čitatelju, koji će onda, kod kuće, posegnuti i za knjigom. Stoga bih, vjerojatno, nadvladao nelagodu i nastupio na FAK-u.

A kako bih čitao? Budući da u pjesmama često pokušavam uhvatiti razgovorni ritam, mislim da bi ih tako trebalo i čitati, bez povišena tona.

S kojim osjećajima bi htio da tvoj čitatelj ostane nakon što sklopi tvoju zbirku?

— Htio bih da pomisli kako je ta, recimo, dva sata, koliko mu je potrebno da pročita knjigu, korisno utrošio.

Razgovarao Kruno Lokotar

Mesari

već sam se navikao

da me ta mesarska sjekira

tjera u krevet.

no prije toga želim dočitati

posljednji nastavak Campbellova

stripa o Bachusu. danas

ima četiri tisuće godina

i umoran je od previše vina i žena.

smuca se po newyorškim krčmama i pripovijeda, za čašu

vina, kako su nekad Grkinje dolazile da ih razvali. i kraljice

i kurve. ponekad pretjera pa izvadi svoj smežurani

kurac i udari njime o stol — kao moj prijatelj Milko —

nakon čega ga obično izbace iz birtije ili pozovu policiju.

otvaram prozor da pustim u kuću jutarnji zrak.

svinjske polovice, spremne za tranširanje,

unose u mesnicu u prizemlju,

da ih razvale.

zatim skuham kavu i probudim Ladu.

kad ode na posao legnem

točno na ono mjesto na kojem

je ona ležala.

još osjećam toplinu njenog tijela

dok čekam da me svlada umor.

da zaboravim na tog starog boga,

njegove žene, mesare.