Triler u Svetoj zemlji

Triler u Svetoj zemlji

Nicolas Blincoe, Svećenik dopa, s engleskog prevele Jasminka Eraković i Sanja Kovačević, Celeber, 2001.

E, da, trebalo se toga sjetiti — postaviti kulise trilera u Svetu zemlju, usred zaleđenog izraelsko-palestinskog sukoba, dodati malo svjetskog kriminalnog podzemlja, krijumčara droge, međunarodne špijunaže i eto živa materijala za žanrovski roman. Jedino što su svi — uključujući i britanskog pisca Nicolasa Blincoea — tako što čitali već milijun puta, pa zašto bi ambiciozniji pisac tako što htio i pisati.

Opaki službenik stambenog odjela

Tako ni Svećenik dopa nije baš ogledni primjer žanra — na mjesto vječnih nacionalističko-vjerskih krvljenja nisu se baš strustili najopasniji tipovi na svijetu, najopasniji među njima čak nije špijun ili ubojica nego, ironično prema birokraciji, Vladin službenik stambenog odjela, a glavni junak — David Priest — sličniji je Big Lebowskom braće Cohen nego bilo čemu drugom. Sruktura romana je poput veleslaloma, dakle ni spust ni slalom: i jest i nije parafraza špijunskih trilera. Blincoe je romanesknu materiju obradio dijalektički — što ne treba čuditi, jer čovjek ima doktorat iz filozofije — pa je Svećenika utemeljio na čvrstoj žanrovskoj dramaturgiji koja neće ni jednoga trenutka iskliznuti iz okvira, ali će se — križajući se s humoreskom! — upustiti u demistifikaciju mitologije špijunaže!

Ako ste se sada ipak uhvatili za glavu, znajte da ova žanrovska križaljka nije završila ni karikaturalno ni parodijski, niti je mnoštvo finih humorističkih aluzija umanjilo tzv. ozbiljnu dimenziju romana, ozbiljnu čak i u političkom smislu. Blincoe je Svećenika dopa pisao čak i u Betlehemu, a glasina koja prati roman jest da je propalestinski, što je samo djelomično točno — u svakom slučaju nije antiizraelski, iako ni sam pisac nije sasvim neumiješan (žena mu je Palestinka). Kako je uspio izbjeći da se čitava stvar ne pretvori u mućkalicu, zna samo on — možda je humor uveo samo da bi omekšao suhe žanrovske okvire, možda mu je bilo zlo od tipiziranih likova pa je uveo jednoga nonšalantnog i duhovitog četrdesetpetogodišnjaka, čiji je šarm — čini se — izvanvremenski.

U potrazi za izgubljenom prtljagom

Pisac Blincoe bio je i čitao u Hrvatskoj još dok nitko nije mogao znati koliko je zapravo dobar pisac — tada je ovdje primarno predstavljen kao koautor antologije Pozdravite svi Nove puritance! Negdje između Zagreba i Pule izgubila mu se prtljaga i tada se to činilo kao slučajnost (no sada je to veliko pitanje — pročitajte početak romana!) Čak je i za »Jutarnji list« napisao vrlo duhovit tekst o pulskom FAK-u. U biografiji mu piše da je rođen 1962. u Rochdaleu u Lancashireu, da je bio novinar, osnivač prvoga bijelog rap-banda u Manchesteru i da je doktor filozofije. Njegova prethodna tri romana su krimići: Acid Casuals (1995), Jello Salad (1997) i Manchester Slingback (1998). Po nekima je perjanica novog vala suvremenog britanskog krimića.

No Svećenik dopa — originalno objavljen 1999. — nije krimić, nego triler. Navodno su mu i raniji romani maštoviti, ali ovaj posljednji pravi je festival originalnosti i dobra pisanja. Konzervativni ljubitelj trilera možda se neće baš u ovom mikseru osjećati najbolje — ovdje ima više droge nego nasilja (»narko-scena uvijek zauzima velik dio u mojim romanima« — veli Blincoe u nikad objavljenu intervjuu), više humora nego prave špijunaže, a gotovo da bi se moglo reći i — više literature nego čiste akcije. Ono što bi logici žanra bilo marginalno ovdje je važno — primjerice anegdota s country pjevačem Steveom Earlom ili šašave varijacije na poznate filmske i književne predloške, uključujući i takve tipične britanske komedije kakva je, primjerice, Četiri vjenčanja i sprovod.

Blincoe je pisac sadašnjosti i budućnosti, a mi smo sada konačno uhvatili priključak barem s prijevodima — nakon Alexa Garlanda, Alana Warnera, Nicka Hornbyja, Johna Williamsa eto još jednog fanatika spisateljske manufakture.

Idemo dalje!

Nenad Rizvanović