Trijumf Nade Subotić

Trijumf Nade Subotić

U čemu je tajna iznimne popularnosti drama mladog irskog pisca Martina McDonagha, koje se trenutno izvode po cijelom svijetu, od sada se može provjeriti u kazalištu Mala scena koja je 16. ovog mjeseca McDonaghovom dramom Ljepotica iz Leenanea otvorila novu, večernju Iskon scenu

Martin McDonagh, Irac koji je odrastao u Londonu provodeći samo ljeta u zemlji roditelja, zarana je shvatio da je Irska sa svojim dugogodišnjim tragičnim predznacima zemlje izgubljenog jezika, vječnih odlazaka i tužnih zaselaka, gdje »budućnost prazno i beznadno ječi«, pravo prizorište za likove kojima živjeti znači birati neprestano onu suroviju alternativu, za stanje duha u kojem odgađana nada razbolijeva srce. U irsku zabit, u neki jadni krajolik gdje stalno kiši, a cipele su uvijek pune blata što se nataložilo i u ljudske duše McDonagh smješta priču o dvije žene, neudanoj, osamljenoj četrdesetogodišnjoj Maureen i njezinoj majci, koja perfidno manipulira kćerinim životom želeći je trajno vezati uza se, opstruirajući joj svaku šansu za bijeg iz života koji je ništa i koji se kreće prema ništa. Uhvaćene u mrežu uzajamna mučenja, grubosti i podmetanja njihov će se odnos zaoštriti s pojavom jedinoga kćerkinog udvarača Patoa, irskoga gastarbajtera u Londonu koji se sprema otići na rad u Ameriku i povesti Maureen sa sobom. Pojavom Patoa kao šanse za bijeg započinje odlučujuća bitka u kojoj se sredstva neće štedjeti. Na predlošku okrutnih individualnih drama McDonagh ispisuje i nekadašnju sudbinu Irske iz koje se uglavnom odlazilo, a rijetko joj se vraćalo. Likovi Pata Dooleyja i njegova mladog nećaka oni su u kojima se ocrtava socijalna drama zemlje. Ovom je pak dramom McDonagh pomalo krenuo i nekim beketovskim stazama, njegovim opisima čovjekove egzistencije u kojoj nastrana združenost veže tlačitelja i potlačenog u zajedničku tragediju, kojoj kao i u Becketta ne nedostaje crnog humora.

Skučena pozornica Male scene pokazala se odličnom za dramu o skučenim životima. U scenografiji sirotinjske kuhinje, koju je prema didaskalijama opremila Dinka Jeričević, a kostimski provincijalno okarakterizirala Danica Dedijer, redatelj Ivica Šimić sigurnom je rukom navodio glumce na autentičnost igre koja se odupirala svakom teatralnom odskoku. Nada Subotić, proslavljajući pedeset godina rada, koje bi da je pristojnosti trebala proslaviti u kazalištu Gavella, u kojem je bila od samih početaka, ulogom monstruozne majke još jednom je pokazala zašto je jedna od naših najvećih glumica. Usukana u stolac za njihanje, gusarskim glasom starice koja je naviknuta kinjiti, držala je pod kontrolom situaciju na sceni, ali i svaku svoju gestu i intonaciju glasa, vješto dodajući zlobnom liku crnohumornu notu. Kao nekada igrajući Madonu u kultnoj predstavi Mirisi, zlato i tamjan i ovdje je uspjela stvoriti lik koji je zlokobnošću dominirao čak i izvan scene. Odličnu partnericu imala je u Nini Erak. Ona je dojmljivom prirodnošću dopirala do svih nijansi lika razdražene, mržnjom prema majci razdirane usidjelice ocrtavši njezinu očajničku potrebu da se otkrije poželjna u nečijem oku, da pobjegne iz bijede svoga života, potrebu koja se pretvara u niz opsjena i duševnu bolest koja više ne razlikuje zbilju od fikcije. Mladi Ronald Žlabur u ulozi blesastoga seoskog momka opsjednuta televizijom kao prozorom u svijet u koji i odlazi dao je predstavi simpatični komični otklon, a Duško Gojić prostodušnost provincijskoga dobričine u potrazi za stabilnim mjestom u svijetu koji takvima kao što je on ne nudi velike perspektive.

Gordana Ostović