Trejnspotingovska estetika

Trejnspotingovska estetika

Na Danima slovenskog filma, održanima od 12. do 17. ožujka u Kulturno-informativnom centru u Zagrebu, prikazano je ukupno šest filmova: Jebi ga Mihe Hočevara, Express, express Igora Šterka, U leru Janeza Burgara, Tamni anđeli sudbine Gorana Šalamona, Outsider Andreja Košaka, te Triangl Jure Parvanje.

Prosti ulični rječnik

Film kontroverzna naslova, Jebi ga (2000), a i radnji pred kamerom — rolanja jointa, masturbacije, prostog uličnog rječnika, otkačenog Slovenca Mihe Hočevara, prvi je njegov cjelovečernji film. Po osnovnoj ideji besperspektivnosti, opće apatičnosti i letargije mladih ljudi koji ne znaju kud bi sa sobom sličan U leru Janeza Burgerova, u osnovi je ipak drukčiji — prepun žarkog, in — pink & yellow kolorita i izrazitih individualaca koji kradubogudane viseći pred kafićem u kvartu, baš poput trejnspotovaca sa željezničke pruge. Ležerno precizan (njegovi protagonisti u svakoj su novoj sceni isfurani na novi način; s pravom pravcatom promenadom skuliranih majica najzačudnijih natpisa i fotografija iz svijeta umjetnosti, te ine obleke), nosi čak dozu elegancije trendovske spotovske estetike, baš kao i bizarno ime djevojke Bazilike, koja je poput nenadomjestive začinske biljke ljekovitih svojstava rješenje, barem za neke probleme. Svojevrsna kombinacija različitih žanrova — komedije, romanse, urbane drame, začinjene pravom dozom cinizma i crnoga humora, rezultirala je svježim i zabavnim filmom.

Express, express

Express, express (1997) mladoga Igora Šterka neobično je djelce s neobičnim protagonistima, atmosferičnosti staroga crno-bijelog filma. Sramežljivi krojač i lutkar bez cilja, čisto radi gibanja, sjeda na vlak, no njegovu putovanju nema kraja — ljudi dolaze i prolaze, a vlak dobiva ulogu živoga bića — svojevrsnog perpetuum mobile koji se nikad ne gasi ili mijenja, te sam sebi postaje jedini cilj. Stoga bezimeni mladić vožnju plaća od postaje do postaje, od sekvence do sekvence i dalje, i opet nanovo; kao kakav nijemi dvojnik Bustera Keatona (u filmu teksta gotovo da i nema) koji daje vlastitu energiju da bi primio život — prolazio tercijarnim tonovima obećane zemlje. Jer budući da je vlak, kao vrlo precizan mehanizam izrazito stroga poretka, mjesto gdje nije dopuštena osjećajnost, ne čudi čudnovata veza dvaju protagonista — mladića s djevojkom njemu toliko nalik da se to proteže čak i na fizički izgled i odjeću. Susret je to dvije srodne blizanačke duše koji, baš kao i onaj u Prije svitanja, ostavlja dojmljiv trag sudbinske, karmičke igre.

Ponešto labave konstrukcije i donekle nedorečen, Express, express ipak je zanimljivo filmsko iskustvo.

U leru

U leru (1999) devedesetominutna je, inteligentno napisana i vrlo dobro režirana sarkastična komedija iz studentskoga života i prvi cjelovečernji film Janeza Burgera. Sniman ispranom estetiziranom crno-bijelom tehnikom, U leru donosi niz živopisnih likova, od kojih nitko zapravo nije onakav kakvim se čini na prvi pogled. Temelj se zasniva na polaritetu između glavnoga junaka, loosera i fakina Dizija, sklona filozofiji apsurda i filozofiranju uopće, kojem ništa ne polazi za rukom, od rješavanja intimnih ljubavnih problema do namještanja zastora, i njegova brucoškoga cimera Marka, naizgled štrebera, a zapravo inteligentna mladića u sretnoj vezi sa svojom već trudnom zaručnicom. Baš kao i u realnom životu, i ovdje se izmjenjuju trenuci komedije, suza, drame i ljubavi. Ludistički razigrana režija jedna je od glavnih odlika ovog, donekle alegorijskog, spretno vođena filma.

Katarina Marić