Tko nam je kriv!

Tko nam je kriv!

Ovih mi je dana dospio u ruke CD beogradskog ansambla za ranu glazbu Renaissance, utemeljena 1969, na kojemu su djela hrvatskih skladatelja, ali nijednom nije uporabljen pridjev hrvatski

Ovih mi je dana dospio u ruke CD beogradskog ansambla za ranu glazbu Renaissance, utemeljena 1969, na kojemu su djela hrvatskih skladatelja, ali nijednom nije uporabljen pridjev hrvatski. Nisam udarila u žalopojke zbog toga što nas na besraman način svojataju, to je u meni izazvalo bijes i prkos. Upitala sam se: imamo li mi u Hrvatskoj takav ansambl koji bi opskrbljen brojnim CD-ima (brojnim, a ne tek ponekim, jer su u to doba skladali hrvatski skladatelji koji se mogu ravnopravno nositi s drugim europskim autorima toga razdoblja), u renesansnim kostimima s naše obale i na autentičnim instrumentima, svijetom pronosio glazbu Lukačića, Cecchinija, Jelića i ostalih onodobnih stvaralaca, ili bio sastavnim dijelom autentične turističke ponude u prelijepim našim priobalnim mjestima. Nemamo. Pitanja su se nizala. Možemo li u našim prodavaonicama pronaći CD s prvom hrvatskom nacionalnom operom Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog nastalom 1846. godine? Ne možemo jer nije objavljen, iako u fonoteci Hrvatskoga radija već dvadeset godina postoji vrlo dobra tonska snimka. Možemo li kupiti partituru druge opere Lisinskog, Porin? Ne možemo, između ostalog i zbog toga jer je jedan naš suvremeni skladatelj, nekada na istaknutoj dužnosti, rekao da ga ona profesionalno ne zanima. Možemo li uopće igdje nabaviti notni materijal barem antologijskih djela hrvatske glazbe? Ne možemo, jer uglavnom nije tiskan. A i da jest, gdje bi se prodavao, kad smo mi valjda jedina europska zemlja u kojoj nema profesionalne trgovine muzikalijama. Možemo li kupiti CD jedne od stožernih ličnosti hrvatske glazbe poslije Drugoga svjetskog rata, Vladimira Ruždjaka, s njegovom antologijskom interpretacijom ciklusa Z mojih bregov Krešimira Baranovića i Pjesme moje majke Josipa Slavenskog? Ne možemo, jer nije objavljen, iako postoji tonski zapis u fonoteci Hrvatskoga radija. Ruždjak je već više od deset godina mrtav i ne može obilaziti potencijalne izdavače i moliti ih da objave njegov CD. Naravno, on to ne bi učinio ni da je živ, jer umjetniku njegove veličine ni u jednoj civiliziranoj zemlji to nije potrebno. Bilo bi bjelodano jasno da se takav CD mora tiskati, ne zbog njega već radi hrvatske kulture. Živući umjetnici, bilo skladatelji ili reproduktivci, teško se mogu nadati objavljivanju CD-a ako sami ne poduzmu korake i nađu sponzore. A nisu svi jednako vješti u pronalaženju sponzora! Uostalom, zašto bi oni zaista važni i trebali tražiti taj svojevrstan oblik milostinje? Mrtvima, pak, ne preostaje ni taj slabašan tračak nade.

Bez Ere s onoga svijeta

Idemo dalje s pitanjima. Možemo li u našim diskografskim prodavaonicama pronaći CD jedne od najslavnijih hrvatskih pjevačica svjetskoga glasa, Dragice Martinis, koja je operne arije snimala s Londonskom filharmonijom pod ravnanjem Issaya Dobrowena za gramofonsku tvrtku EMI, a koji je ponovno objavio bečki izdavač Preiser Records? Ne možemo, jer je našim diskografskim kućama Orfeju i Croatia records skupo uplatiti 8725 šilinga za sto komada! Možemo li naći priručnik o novijim hrvatskim skladateljima? Ne možemo. Jer je knjiga Hrvatski kompozitori i njihova djela Krešimira Kovačevića objavljena 1960, a nakon toga nitko nije pokazao zanimanje, volju i želju da napiše i otisne nastavak. I, naposljetku, možemo li naći CD najpopularnije (uz Zrinjskog) hrvatske opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca? Ne možemo, jer nitko nema sluha da je snimi danas kad nam je na raspolaganju sjajan protagonist, umjetnik europskog ugleda Janez Lotrič, koji bi je zahvaljujući velikoj popularnosti, osobito u Beču, mogao vrlo lako promicati. Lotrič ne propušta istaknuti kako mu je Ero jedna od najdražih uloga, gotovo moli da se opera snimi i objavi na CD-u kako bi je prigodom raznih intervjua i emisija mogao predstaviti. Imamo i drugog umjetnika međunarodnog ugleda, dirigenta Nikšu Barezu. I zašto se Ero ne snima?! Hoće li ponovno pasti u nepovrat prilika kao prije dvadeset i pet godina, kada je tu operu također bio voljan snimati jedan umjetnik svjetskoga glasa, Nikolaj Gedda, ali tada jedan hrvatski dirigent nije pokazao zanimanje da ga dirigira.

Zaborav vlastite glazbe

Nekoliko podataka za razmišljanje: prva je opera skladana u Finskoj na švedski libreto 1852. godine, prva opera finskog skladatelja na finskom jeziku nastala je 1899. godine. Finska opera kao institucija nastala je 1914. Nova operna zgrada otvorena je 1993. godine. Tradicija finske opere traje, dakle, nešto više od stotinu godina i u tome je razdoblju nastalo više od stotinu opera, do 1993. točno 120, i do tada ih je dvanaest snimljeno i objavljeno na CD-ima. Posve prirodno, u njihovoj su realizaciji sudjelovali najveći finski operni umjetnici i među njima oni svjetskoga glasa. Tradicija hrvatske opere traje više od stoljeća i pol, tradicija Opere kao institucije više od stotinu i trideset godina, a koliko smo djela snimili i objavili na CD-ima?!

Prestanimo se zavaravati kako smo mnogo učinili na promicanju hrvatske glazbe i hrvatskih izvođača, jer to jednostavno nije istina. Prestanimo se služiti velikim riječima o tome kako su najveći hrvatski umjetnici mnogo učinili na promicanju hrvatske glazbe u domovini i u svijetu, jer ni to nije istina. Pogledajmo koliko su naši izdavači izdali najvažnijih opusa hrvatske glazbe, suvremenih i onih iz baštine. Pogledajmo koliko je partitura najboljih djela tiskano. Koliko solo pjesama i opernih arija hrvatskih autora, na primjer, ima na repertoaru pjevač koji je diplomirao na pjevačkom odjelu zagrebačke Muzičke akademije? Ili instrumentalist? Ili dirigent? I njeguju li oni uopće ljubav prema hrvatskoj glazbi, dakako na djelu a ne na riječima? Koliko smo partitura ponudili stranim umjetnicima da između njih jednu odaberu za svoj koncert u Hrvatskoj? Stokowski, Abbado, Mehta, kvartet Lisenko na svojim su zagrebačkim koncertima izvodili skladbu hrvatskog autora. Koliko hrvatskih djela izvode naši umjetnici na svojim inozemnim gostovanjima? Odgovori na ta pitanja bit će porazni.

CD umjesto domjenka

Upnimo, dakle, snage da dostojno prezentiramo segment naše kulture koji je u nekim razdobljima stajao ravnopravno uz bok svjetske. Stalno izvlačenje da nema novca nije uvijek točno. Jedna bolja večera za uzvanike ili domjenak koštaju koliko izdavanje CD-a, naravno, ako već postoji tonski zapis. Najvažnije je pitanje htijenja i organizacije. Jasno je da se u maloj zemlji kao što je Hrvatska ne može računati s komercijalnim izdanjima klasične glazbe uopće, a pogotovo domaće. Ali, za Boga, zar je jedino mjerilo komercijalni efekt? Ako nastavimo tako razmišljati kad je riječ o bitnim segmentima kulture, a samosvojnost naroda u prvom redu čini ona, utonut ćemo u neprepoznatljivost, a to je najgore što nam se može dogoditi. Ali, ne tražimo uvijek krivnju izvan nas. Na nama je, ponajprije na nama samima, da svi udruženim snagama s mnogo želje i čvrste volje, koja je često važnija od novca, poradimo na sustavnom i selektivnom njegovanju hrvatske glazbe i njezine reprodukcije te na njihovu sustavnom i osmišljenom promicanju. Nadamo se da će se na CD-u naći tonski zapis nedavno održana vrlo uspjela koncerta iz ciklusa Sfumato Zbora HRT-a, s madrigalima u Hrvatskoj u 16. i 17. stoljeću pod naslovom Ali si ti ruža, ali je ruža — ti, te da će HRT u suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem, ili sama, uz obvezno sudjelovanje Janeza Lotriča i Nikše Bareze, predstaviti koncertnu izvedbu Porina dvjestomilijunskom auditoriju Europske radijske unije na svim kontinentima. Bili bi to mali koraci, ali bi ipak ulijevali optimizam — ako ne ostanu osamljeni.