Teško ranjena animacija

Teško ranjena animacija

Animirani film teško je ranjen. Dogodila se dvadesetogodišnja kadrovska i tehnološka zapuštenost.

U prijelazu između Nikakva i Nekakva sustava odlučivanja u našoj kinematografiji, gdje bi se trebale uskladiti artističko-tržišne vizije u produkciji i skrb o filmu u distribuciji, bio sam fanatično za ideju povjerenika. To je osoba s imenom i prezimenom, s jasnim stajalištima, znanjem i odgovornošću, koja će poticati, povezivati, pomagati i bdjeti. Biti dakle, u pravom smislu riječi samozatajni kreativni producent.

Kad sam se prihvatio toga kao povjerenik za animirani film, postavio sam iskreno sebi najteže moguće pitanje: zašto Ministarstvo kulture uopće proračunskim novcem financira film? Odgovor je značio olakšanje za moju stisnutu dušu izvaranu lažnim sustavima elitne socijale, plemićke kulture i sveopćeg rasipanja na brojnu kvazikulturnu infrastrukturu. Dakle, država daje (velike) novce za film da bi: prvo, filmom promovirala vlastite vrijednosti i posebnosti i tako i nama i svijetu svjedočila da je lijepo i ugodno u takvoj zemlji živjeti i, drugo, da bi poticala poduzetništvo u filmu i njegove potencijale uputila k tržištu jer je to jednostavno sveopći trend kamo ide slobodni i misleći svijet svjestan da ni jedan hod nije savršen, ali kretati se mora.

Potvrdan odgovor na prvo pitanje izazvao je naravno i drugo, ne manje važno pitanje: kakve filmove financirati?

Kulturni new deal

Tu su mi se ponudila tri odgovora. Prvo, filmove koji su prema artističkim zamislima kulturni new deal, filmove koji u svakom slučaju angažiraju stvaraoce. Animirani film dugo se stvara, pa je i sam postupak nastajanja filma prvorazredni kulturni događaj. Drugo, filmove izrazitih artističkih ambicija, filmove autorskih osobnosti koji ne žele nikakav kompromis. Takvi filmovi predstavljaju nas u svijetu, svjedoče o intelektualnoj i kreativnoj vibri i, naposljetku, podižu nam ugled na filmskom tržištu. Treće su filmovi kojima Ministarstvo bez okolišanja potiče filmsko poduzetništvo. Naime, filmsko tržište u nas je slabašno i uplašeno, nevoljno da se samo pomakne, i potrebna mu je pomoć nekog supercentra. Nazovimo to svojevrsnim ulaganjem u razvoj.

Znao sam da nakon natječaja, metodom poštanskog sandučića neću dobiti ni jedan projekt dostojan idealnih ciljeva tih triju principa. Diskontinuitet i objektivne okolnosti kroz koje smo prošli najteže su se odrazili u animiranome filmu. Naime, dokumentarac će se brzo revitalizirati jer sâm po sebi znači bijeg iz žabokrečine i propasti, igrani film pokazuje zavidan zaokret zahvaljujući upornoj kritici i zastrašujućim uzorima koji nam stižu dan nakon svjetskih premijera, ali animirani film teško je ranjen. Dogodila se dvadesetogodišnja kadrovska i tehnološka zapuštenost. Nigdje kao u animiranome filmu nije obrazovanje tako snažno pokrenulo pomake, tržište se do neslućenih razmjera razgranalo, kreativni standardi otišli u nebo. A mi, četrdeset godina nakon što je Georges Sadoul zagrebački fenomen prvi nazvao školom, u uvjetima anarhije i besparice koja vlada na Sveučilištu, pokrenuli smo, eto, Odsjek za animirani film na Akademiji likovnih umjetnosti.

Pozitivni nemir

Znao sam koji me posao čeka. Molio sam, kumio i uvjeravao. Početni rezultati u funkciji su svojevrsne inventure. Uz to, otkrio sam da je u uporabi potpuno voluntaristički oblik financiranja, da su autorska prava mislene imenice, da nitko ne vodi računa o transparentnosti distribucijske zarade.

Ali hrabro sam ustrajao u realizaciji navedenih triju principa. Najveći su business u animiranome filmu serije. Pa sam bez imalo premišljanja odobravao filmove koji su potencijalne pilot-epizode, nukajući producente da traže međunarodnu koprodukciju. Nažalost, naši kreativni potencijali još su daleko od dana kad ćemo izbirljivu tržištu moći ponuditi vlastiti kreativni proizvod, a ne samo ruke i kralješnice naših crtača. No, to je jedini put. I ne samo za naš animirani film nego i za našu poljoprivredu, turizam i svekolike napore da se živi od ideja i komparativnih prednosti, a ne da budemo gastarbajteri u vlastitoj domovini.

Ni jedne kune koju sam dodijelio animiranome filmu u prošloj godini nije mi žao. Počeli su se osnivati brojni mali studiji i zapažam pozitivan nemir i živost.

Po tko zna koji put, ja sam optimist.

Joško Marušić