Sreća u ravnodušnosti

Ray Loriga, Tokio ya no nos quiere, Plaza y Janés, 1999

Početak je 21. stoljeća i svijet je gotovo identičan ovome koji poznajemo, uz neke pomake: sida je pobijeđena, promiskuitet je dakle ponovno u modi, a neke su droge legalizirane. Tržištem droga dominira multinacionalni koncern pod imenom Kemijsko bratstvo. Njegov je novi farmaceutski hit jedinstvena supstancija koja ljudima omogućuje bolji nadzor nad vlastitim osjećajima — naime erozija sjećanja selektivno briše neželjene uspomene. Bezimeni pripovjedač, trgovački putnik Kemijskog bratstva, u seriji kratkih epizoda putuje svijetom i prodaje novu drogu. Klijenata koji žele zaborav dovoljno je — netko želi zaboraviti ženu koju je volio, netko samoubojstvo bliske osobe, netko vlastitu perverziju. Zločini, grijesi, najčudniji snovi, svijet se reducira kad se gotovo sve može zaboraviti.

Zaposlenik izvan kontrole

U uvijek istom ritualu alkohola, seksa sa strancima i droge, bezimeni agent i sam traži poluzaboravljenu ljubav. Proganjaju ga fragmenti sjećanja i izmaglica nejasnih osjećaja, ipak neizbrisanih konzumiranjem droge koju prodaje. Kompanija koja dilera opskrbljuje robom istodobno je pak sve svjesnija mnemoničke anarhije svoga zaposlenika. Sve dok ovaj, već izvan kontrole, ne počne, preko Arizone, do Bangkoka, Ho Chi Mina, Tokija i Berlina, u nizu hotela i zračnih luka: mjesta tranzita, mjesta bez sjećanja, bijeg prema naprijed koji nema drugi cilj osim udaljiti ga od prošlosti. Droga je ujedno njegova jedina nada, jer tko uspije zanijekati vlastitu prošlost, odjednom se osjeća slobodnim. Iz čovjeka opterećena vlastitom biografijom odjednom nastaje stranac, nitko, ali i netko tko se više ne boji sama sebe, i stoga živi intenzivnije, tražeći mjesto/stanje koje znači slobodu od sebe sama: »Zamišljam kuću u blizini grada, ali i dovoljno daleko, ni sa kim u vrtu i ni sa čim što vrijedi zaboraviti i ni sa čim što se isplati zapamtiti.«

Sjećanje poput psa

Ray Loriga, koji živi na relaciji New York — Madrid, u Španjolskoj ima status zvijezde među mlađim autorima — rođen 1967. godine, okušao se kao režiser — njegov Pištolj moga brata prikazan je čak na Berlinskom festivalu — i kao scenarist — za Pedra Almodovara napisao je Živo meso. Autor nekoliko romana u Tokio ya no nos quiere uspio je stvoriti parabolu o ljudskoj tendenciji bježanja od prošlosti. Lorigin je roman istodobno i ljubavna priča i putopis, i znanstvena fantastika i triler. Sve je u njegovu svijetu nejasno poznato, ali i lagano pomaknuto. To je priča protiv sjećanja, koja, ne nudeći nimalo atraktivnu sadašnjost, čitateljima, čini se, govori da moraju zaboraviti prošlost kako bi bili slobodni, jer tiranija je osjećaja nemilosrdna. Ipak, sjećanje je neuračunljivo. Ne žali se pripovjedač bez razloga: »Sjećanje je najblesaviji pas na svijetu. Baciš mu štap, a on ti donese nešto deseto.«

Droga u mladosti

U svakom slučaju, Loriga, koji je poetološki potencijal teme sjećanja i zaborava navodno otkrio obilnim konzumiranjem droga u mladosti, nije tek medijska zvijezda ili ono što se zove pop-autor. Ovaj je roman i dubok i stilski zaokružen, premda valja spomenuti da pri kraju gubi dah. Stil, izgrađen na lapidarnim frazama, paradoksu i iznenađujućim similama, prilagođen je pripovjedaču. Naime, on, koji sam gubi sjećanje, dovodi čitatelja u situaciju da zna više od njega — sam diler više se ne sjeća susreta i likova s početka romana. Kao ni pripovjedač, ponekad ni čitatelj nema kompasa, ne zna gdje se točno nalazi. Izmjenjivanje brutalnosti i lirike, brzine i umora, stvara sound po kojemu su Lorigini romani poznati. Na kraju krajeva, stvorena je mračna i uvjerljiva vizija svijeta, vizija što služi kompleksnoj optužbi na račun sjećanja, koje pojedinca tjera u ropstvo odgovornosti i krivnje. »Sjećanje, a ne zaborav, istinski je izum demona«, kaže pripovjedač. U temeljnoj tuzi romana, jedina mogućnost nekakve sreće, prema pripovjedaču, nalazi se u ravnodušnosti.

Iva Krtalić-Muiesan