Slikar rijeke

Slikar rijeke

Umjetnički paviljon u Zagrebu, 30. siječnja-11. ožujka 2001.

Retrospektivu Ljudevita Šestića još prije nekoliko godina inicirala je nedavno preminula dugogodišnja ravnateljica Umjetničkog paviljona, Lea Ukrainčik. Otvaranje izložbe, nažalost, nije doživjela. Razlozi višegodišnjih priprema i odgađanja realizacije izložbe leže u brojnosti radova, njihovoj rasutosti po raznim privatnim zbirkama te nedostatku uvida u cjelinu njegova opusa, što na stanovit način nudi nepotpunu sliku o umjetniku. Iako je Šestić uredno potpisivao svoje slike, njihova datacija bila je veliki problem. Jednako tako, vodilo se računa o valorizaciji djela koja bi ponudila uvid u stvaralački kontinuitet autora. Šestićeva skromnost i nenametljivost također su pridonijele slabu interesu stručne kritike, koja ga je smjestila gotovo na marginu hrvatskoga slikarstva dvadesetog stoljeća.

Relacija Zagreb-Pariz

Odrastanje Ljudevita Šestića, rođenog 1900. u Đ akovu, obilježile su neprestane promjene prebivališta uzrokovane očevom pravničkom službom kotarskoga predstojnika. Tek 1913. Šestići se nastanjuju u Zagrebu, gdje slijedi srednjoškolsko i akademsko obrazovanje mladog Ljudevita. Profesori su mu bili slikarska elita: Vanka, Babić, Kljaković, Iveković, Krizman i Becić. Istodobno, pijanistička virtuoznost omogućavala mu je dodatnu zaradu u zagrebačkim kinima i kavanama. Kratkotrajna neodlučnost pri izboru karijere završava odlukom za slikarstvo. Nakon diplome, a zahvaljujući izvedbi Ženskog akta pod utjecajem Vladimira Becića, 1926. dobiva šestomjesečnu specijalizaciju slikarstva u Parizu. Uči u slobodnim pariškim školama i obilazi muzeje, galerije, izložbe. Nakon povratka u domovinu započinje dugogodišnja služba srednjoškolskog profesora, koja ga prisiljava (jednako kao i njegova oca dvadesetak godina prije) na čestu promjenu prebivališta. Tridesete godine slijedi druga, desetomjesečna specijalizacija u Parizu, ali ovaj put usmjerena na intenzivno kopiranje Tiziana, Veronesea, Rafaela, Rubensa, Rembrandta i ostalih starih majstora. Po povratku predaje u Varaždinu, Zagrebu, Karlovcu, Mostaru, Sisku, Osijeku. Posljednjih petnaestak godina radi u Zagrebu. Umro je u kolovozu 1962.

Škrti nanos pigmenta

Većinu opusa čine radovi slikani u pedesetak godina zakašnjeloj impresionističkoj maniri (što je često pripisivano hrvatskoj umjetnosti koja uvijek kaska za relevantnim zbivanjima u likovnim središtima Europe), pa su u skladu s tim manje atraktivni od radova onih umjetnika koji su osobnošću izričaja ili modernitetom obilježili neko razdoblje hrvatskoga slikarstva.

Slikarstvo Ljudevita Šestića ni po čemu nije revolucionarno, ni karakteristično ili osobito prepoznatljivo. Nije bio opterećen priklanjanjem modernim strujanjima pod svaku cijenu. Njegovi dječački radovi iznenađivali su zrelošću, a darovitosti mu nije nedostajalo. Kritika mu uglavnom nije bila naklonjena, pa mu nakon prve samostalne izložbe 1929. u Salonu Ulrich Jerolim Miše predbacuje doslovno oponašanje učitelja Becića te nedostatak mladosti i zanosa. Ljubo Babić piše o Šestiću sa simpatijama hvaleći njegovu darovitost, ozbiljnost i iskrenost. Nakon druge samostalne izložbe 1932, na kojoj su većina slika bile kopije europskih majstora (neposredno nakon drugog studijskog boravka u Parizu) uslijedila je negativna kritika. Sve do treće i posljednje retrospektive iz 1960. Šestić sudjeluje isključivo na skupnim izložbama. Slika pejsaže, mrtve prirode i portrete.

Becićevu fazu čvrstih oblika, naglašenih volumena i zemljanog kolorita zamjenjuje impresionistička manira sredinom tridesetih. Sve ga više zaokuplja prozračnost atmosfere u bezbrojnim pejzažima. Rijeka u krajoliku nudi udvostručavanje oblika. U njoj se odražavaju drveća, kuće, nebo. Površina je treperava. Boje postaju svjetlije i prigušenije, potezi kraći, svedeni na mrlje. Nanos pigmenta je škrt. Nazire se struktura platna, a nerijetko mjestimično ostaje i nepokriveno.

Slikar bez atelijera

Šestić je bio slikar bez atelijera, Možda je tome pridonijelo neprestano seljakanje uzrokovano profesorskom službom. Jednom je zgodom izjavio: »Da sam živio i radio u Zagrebu, postigao bih — u to sam uvjeren — daleko veće uspjehe u radu nego što ih imam, a pogotovo da nisam bio ovisan o nastavničkoj službi koja mi je oduzela mnogo vremena.« Možda je time želio opravdati činjenicu da je kvantiteta njegovih radova morala utjecati na kvalitetu i nedostatak snage za istraživanje i evoluciju vlastitoga likovnog izraza. Većina slika bila je rađena u skladu sa zahtjevima i ukusom publike pa su učestala ponavljanja znala zasjeniti pojedina vrlo kvalitetna djela. Iako iz sakupljenih podataka proizlazi da Šestićev opus obaseže gotovo dvije tisuće slika, prema navodima njegova bliskog prijatelja broj radova čak je nekoliko puta veći.

Nijednu predstavu ne čine samo glavni glumci, nijednu pjesmu ne tvori samo refren, nijednu trku ne vodi samo jedan trkač, nijedna se umjetnost ne sastoji samo od najvećih. Šestićev slikarski ulomak dograđuje mozaik ukupne hrvatske slikarske panorame u turbulentnim vremenima koja slikarstvu nisu uvijek bila sklona.

Paulina Granec