Sjaj i bijeda avangarde

Sjaj i bijeda avangarde

U povodu praizvedbe koncerta za marimbu i orkestar

Igor Kuljerić, skladatelj i dirigent, ovih dana proizvest će svoje novo djelo, Koncert za marimbu i orkestar, u kojemu će kao solistica nastupiti njegova kći Ivana Bilić. Sa skladateljem smo razgovarali u povodu te praizvedbe, ali i potaknuti sasvim posebnim uspjehom njegova Hrvatskoga glagoljaškog rekvijema, čiji je tonski zapis na CD-u nedavno i javno predstavljen.

Gospodine Kuljerić, praizvedba Koncerta za marimbu i orkestar sve je bliža, pokusi su pri kraju. Recite nam na koji ste način prišli skladanju tog djela?

— Rekao bih da postoje povijesne forme nekih povijesnih instrumenata (koncerti za glasovir, violinu ili violončelo) koje su tijekom glazbene povijesti dostigle savršenost i zatvorenost cjeline, i zna se što znači, primjerice, koncert za violinu. U svakoj takvoj skladbi, koja je opsežna, pokazuje se virtuozitet instrumenta ispunjen primjerenim glazbenim sadržajem. Pišući ovaj koncert na umu sam imao nekoliko stvari. To je, budući da moja kći svira marimbu, s jedne strane bio i svojevrstan obiteljski dug, i mogu reći da sam imao i malu tremu zbog toga. Također, dugo sam želio napisati koncert za marimbu kao instrument koji me zaintrigirao, a treba reći i da nisam općenito napisao mnogo koncerata za solističke instrumente i orkestar, pa ni za klavir, koji je moj omiljeni instrument, iz kojega je, može se reći, proizašao moj glazbeni habitus. Na koncertu sam dugo radio, jer pisati za neki instrument znači potpuno ga upoznati, saživjeti se s njim, i tu sam mnogo surađivao s kćeri. Marimba je instrument novijeg doba i ima nekoliko izvorišta. Primjerice, orkestar Gamelan koji njeguje tradiciju ritmičkog višeglasja različitih, melodijskih ili ritmičkih udaraljki. U njihovu se zvuku može osjetiti boja i materija drva, bakra, stakla, vode... Drugo je izvorište afrokubanska glazba, koja vitalnost također temelji na izvanrednoj ritmičnosti i gaji poseban kult boje instrumenta. Riječ je, dakle, o izvaneuropskoj tradiciji koju sam želio spojiti s povijesnom formom koncerta i standardnih isntrumenata i doživjeti marimbu kao specifičan klavir za koji je karakteristično da može imati perkusivno značenje par excellence i osobinu pjeva klavira, što je vrlo poznato iz razdoblja romantizma. U odnosu orkestra i marimbe bilo je važno pronaći odgovarajuće boje orkestralnih situacija koje će marimbi dati novo osvjetljenje. Gudačima sam, primjerice, pokušao dati veće perkuzivno značenje, a sama je struktura dosta kompleksna. Prelasci iz pojedinih situacija dosta su brzi, okvir je trostavačan, no bez prekida, a povezanost je ostvarena asocijativnošću glazbenog jezika. Može se reći da je građa sastavljena od melodijsko-harmonijskih jezgri koje se razvijaju u različitim smjerovima, a glavno je bilo postići da marimba profunkcionira i kao perkusivni i pjevajući instrument. Pritom, ja ne robujem određenim postupcima ili načinima, i smatram da nije važno što ću od glazbenog materijala upotrijebiti, nego kako ću to napraviti. I, što je najvažnije, hoće li to biti dosljedno u odnosu na samu ideju djela.

Pjevnost o kojoj ste govorili u vašim je djelima često eksplicitna, iako ste pripadali pobornicima eksperimenta i radikalne avangarde u glazbi.

— Točno, jer nakon studija kod prof. Šuleka, kojega, mogu reći, smatram na neki način duhovnim ocem, osjetio sam potrebu da iskušam nešto drugo jer nisam želio postati akademski skladatelj. No, vrlo sam brzo otkrio sjaj i bijedu avangarde, njezine domete i skučenosti. Rad u elektronskom studiju u Milanu u tom je smislu bio vrlo poučan za mene, i shvatio sam da skladatelj mora tražiti osobnost, mora je imati želi li doista kreativno raditi. I tada sam počeo gledati prema natrag, prema bojama, mirisima i ritmovima vlastitog nasljeđa, a na početku toga je, smatram, zvuk kao trajno stanje, ali i kao pokret koji traži odzvuk, odgovor, srodnost. A to je za mene taj pjev, kao ljubavni zov ptica upućen drugima, i taj dijalog uvijek nastojim ostvariti. No, u početku je zvuk, i u tom smislu mogu reći da ni harmonijski gledano (u klasičnom smislu), ne želim potpadati pod bilo kakve uvriježene principe. U ovom koncertu, primjerice, neke se stvari događaju na jednom jedinom akordu, no promjene se događaju, ali one su kaleidoskopskog karaktera, nastaju iz jednoga zadanog, ali ipak slobodnog načela.

Često ste se koristili kolažima i citatima?

— To je vrsta tehničkog postupka kojima se sadašnjost povezuje s prošlosti. Za mene je bila u tom smislu presudna skladba Ommaggio a Lukačić — Quam pulchra es, gdje sam uzeo osam taktova Lukačićeve melodije i svakom pjevaču dao da pjeva po jedan, dva ili tri tona dok ne bi nestali. I tako se ta melodija, određena, s početkom, razvojem i brojem, pretvorila u beskonačnu melodiju, beskonačni zvuk koji traje, no izvorište je i dalje bio Lukačić. Postavlja se pitanje jesu li to mogli biti bilo koji tonovi. Nisu, jer upravo su ti Lukačićevi tonovi dali taj zvuk.

Ovo što ste rekli potvrđuje vašu odlučnost nasuprot dojmu nedefiniranih i otvorenih skladateljskih sloboda u vašem radu. Na predstavljanju CD-a Hrvatskog glagoljaškog rekvijema otklonili ste mogućnost da neki fragmenti skladbe budu tamo i izvedeni. Rekli ste da se zna što je rekvijem i kada se izvodi. Dakle, poštujete hijerarhiju reda stvari baš kao i vraćanje u prošlost.

— Točno, i to me vodilo potrazi za starinskim pjevanjem i posebnim ritmičkim obrascima. Tako sam došao do glagoljaških korijena naše glazbe, i tražio sam tekst, više u mislima, nego doista tražeći, a kada mi je Antun Dolički donio tekst (iz crkve sv. Mihovila u Zadru), znao sam da je to to. Moram reći da me na bogatstvo naše pisane baštine upozoravao još Boris Papandopulo, a i sâm sam i prije već skladao na stare tekstove. No, Hrvatski glagoljaški rekvijem poseban je i stoga jer je gotovo sam nastao. Poznato je da mogu brzo pisati, no ovo je djelo prošlo kroz mene kao nešto što je bilo sedimentirano, a glagoljaška je tradicija drugi aspekt, koji također nosim negdje u sjećanju. No, mogu reći da je rekvijem na neki način napravljena glazba, to je glazba koja ne postoji i za nju su postojale samo neke pretpostavke. To je zapravo artefakt, jer svako umjetničko djelo nastaje na temelju pretpostavki, a ne na temelju nečega što je postojalo.

Mislim da je to svojevrsna duhovna baština koju sam materijalizirao, ali na tome se dalje teško može graditi. Ne bi se, primjerice, mogao razviti glazbeni jezik, jer ono što se nalazi u tom rekvijemu nije rezultat velike glazbene rijeke, nego mnogih malih potoka i izvora skupljenih na jednom mjestu.

Dodi Komanov