Senzibilni promatrač

Senzibilni promatrač

Milan Pavić rođen je godine 1914. u Daruvaru, gdje se i školovao. Fotografijom se bavi od 1934, a već 1937. jedan je od osnivača Fotokluba Daruvar. U vremenu od 1937. do 1941. tajnik je toga kluba. Među pokretačima je Hrvatskog fotoamaterskog saveza (1938), u čijem je upravnom odboru bio sve do 1941.

Tijekom Drugog svjetskog rata sudionik je antifašističkog pokreta. Nakon hapšenja, 1942. godine, odlazi u Zagreb, gdje također djeluje ilegalno sve do 1945. Zapošljava se u Odjelu za promidžbu.

Godine 1942. postaje član Fotokluba Zagreb.

U vremenu od 1945. pa do 1958. radi kao fotoreporter i novinar u Fotoslužbi Hrvatske (poslije Agencija za fotodokumentaciju). Od godine 1958. pa nadalje prelazi u slobodnu profesiju, kao član Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH-a).

Bio je član ULUH-a od 1950. sve do odvajanja i osnivanja ULUPUH-a.

Jedan je od naših najuspješnijih izlagača. Sudjeluje na više od petsto izložbi u zemlji i inozemstvu, gdje osvaja devedesetak nagrada, od čega četrdeset u inozemstvu. Autor je dvadesetak fotomonografija.

Međunarodna asocijacija fotografske umjetnosti (FIAP) dodjeljuje mu godine 1954. počasno zvanje Hon EFIAP, a Fotosavez Jugoslavije dodjeljuje mu godine 1958. zvanje majstora fotografije. Bio je i član Austrijskog saveza fotografa umjetnika od godine 1960.

Dobitnik je plakete Tošo Dabac za godinu 1976. Godine 1986. u izdanju Fotosaveza Jugoslavije izlazi njegova fotomonografija.

Godine 1986. zagrebačko izdavačko poduzeće Spektar tiskalo je njegovu fotomonografiju, uz predgovore Jure Kaštelana i Josipa Depola.

Održao je 29 samostalnih izložbi fotografije, u zemlji i inozemstvu.

Njegove se fotografije, osim u Zbirci hrvatske fotografije u Fotoklubu Zagreb, nalaze u Galeriji fotografije u Allahabadu (Indija), Rio de Janeiru (Brazil), Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzeju Slavonije u Osijeku i Državnom arhivu u Zagrebu.

Umro je 1986. u Zagrebu.

Vladko Lozić

Ime Milana Pavića zasigurno je jedno od najpoznatijih u životu naše fotografije u posljednjih nekoliko desetljeća. Često smo se susretali s njegovim fotografijama, veselili se njegovim reportažama, posjećivali sa znatiželjom njegove izložbe i iz svakoga od tih susreta izlazili za jedno iskustvo bogatiji.

Uspio nas je uvjeriti kako i reportažna, novinarska fotografija može posjedovati sve one vrijednosti koje u sebi sadrže fotografije mnogo većih pretenzija. Nije to samo aktualnost trenutka, pristup kroničara, nego napose i uvijek pristup senzibilna promatrača, koji znade stvoriti djelo trajne likovne vrijednosti. Većinu je njegovih fotografija pratio tekst novinara, iz kojeg se uvijek osjećala ljubav prema vlastitom poslu, znanje i veliko iskustvo, sve ono što nam ga otkriva kao izvanredna promatrača, kritičara, čovjeka vjerna svom pozivu i u trenucima kada se od njega tražilo nemoguće. Poznanstvo s takvim čovjekom za ljubitelja fotografije pravi je doživljaj, a razgovor s njim lijepa uspomena.

Milan Pavić govorio je iskustvom, uvijek i svagdje ga je prenosio. Koristio se svojim znanjem kao čovjek željan da ga nesebično prenese drugima, a u interesu struke koju je toliko volio.

Zdenko Kuzmić