Seks, seks i samo seks

Seks, seks i samo seks

O dramskom zapletu u Plavoj sobi Davida Harea u režiji Snježane Banović pak ne može biti riječi, radnja linearno teče od prve do posljednje slike te koliko god na prvu loptu deset slika navješćuje dojam dinamike — predstava je, u biti, dosadna

Seks, seks i samo seks!? Je li seks jedino što nas može ispuniti? Je li zaista sve u našim životima uvjetovano spolnim činom, točnije njegovom učestalošću, a da je pritom gotovo nebitna osoba s kojom ćemo stupiti u odnos? Zar je čovjek tek komad mesa kojim upravljaju nagoni jednaki životinjskim? Plava soba prikazuje upravo i samo to: deset slika površnih međuljudskih odnosa koji započinju ispraznim razgovorima, a završavaju seksom... razlika među pojedinim slikama, osim u protagonistima, jest u vremenu trajanja samoga ljubavnog čina — poneko izdrži tek koju sekundu, a drugima se vrijeme broji u satima — i u mjestu — ponekad se dogodi u krevetu, drugi put na klupi, na kuhinjskom stolu ili na kutijama u skladištu.

Slika svevremenosti

No, prikazano nije tek slika suvremenosti, nego slika svevremenosti... ipak — vratimo se u prošlo stoljeće. Austrijski dramatičar Arthur Schnitzler poznat je upravo po djelima u kojima se erotika pojavljuje u vrlo različitim oblicima; od profinjene igrarije ljubakanja do eksplozije animalnih strasti, dok je pravu oluju izazvao djelom Reigen (Kolo), za koje su svojedobno uslijedile i optužbe za pornografiju. Iako je sam Schnitzler isticao kako je Reigen djelo »potpuno nemoguće za objavljivanje« i objelodanio ga tek u dvjestotinjak primjeraka privatne naklade za uzak prijateljski krug, intrigantnost teksta lansirala ga je u brojnim adaptacijama na brojne kazališne pozornice. Toga se posla prihvatio i David Hare, suvremeni britanski dramatičar: drama The Blue Room praizvedena je u kazalištu Donmar Warehouse u Londonu, u rujnu 1998. u režiji Sama Mendersa, dok je američka premijera postavljena na Broadwayu u prosincu iste godine, u Cort Theatreu, gdje je pozornost privukla holivudska zvijezda Nicole Kidman igrajući sve ženske uloge.

Snježana Banović kao redateljica i Davor Špišić kao dramaturg zadržali su koncepciju deset glumaca koji »kolo«, neprestano se izmjenjujući, igraju u deset intimnih činova/slika: Djevojka (Lidija Florjan), Taksist (Mario Rade), Bejbisiterica (Sandra Lončarić), Student (Slaven Špišić), Udana žena (Anita Schmidt), Političar (Đ orđe Bosanac), Manekenka (Nela Kočiš), Dramski pisac (Hrvoje Barišić), Glumica (Mira Perić) i Aristokrat (Velimirim Čokljat) u stalnoj su međusobnoj rotaciji i tek su blaga zamračenja ta koja odvajaju intimu jednih od drugih. O dramskom zapletu pak ne može biti riječi, radnja linearno teče od prve do posljednje slike te koliko god na prvu loptu deset slika navješćuje dojam dinamike — predstava je, u biti, dosadna. Vjerojatno je u Schnitzlerovo vrijeme bilo kontroverzno gledati žive erotske slike, no danas, kada u gotovo svaki dom s nekoliko klikova s mišem na ekran računala možete pozvati (živu) sliku svega što vam padne na pamet; kada vam mnogobrojne varijante reality show emisija prikazuju 24 sata života ljudi iz susjedstva... nije zanimljivo gledati glumce kako trčkaraju na pozornici u jeftinom donjem rublju i još se pritom preglumljuju, a cilj im je što realnije prikazati današnjicu. Nekoliko bi nam godina ranije inkarnacija Manekenke u Umu Thurman — s oštro odrezanim šiškama paž frizure i hlačama duljine do pola listova kako samouvjereno ušmrkava bijeli prah priređujući ga pritom kreditnom karticom — vjerojatno bila zanimljivo podsjećanje na Pakleni šund, no što nam ta slika znači danas?! Ono što je zbilja štosno jest prikaz vremena trajanja svakog pojedinog spolnog čina projicirano krupnim znakovima na zamračenu pozornicu... I sve to popraćeno sjajnim izborom glazbe!

Oscilacije u kvaliteti

Često pojavljivanje glumaca na sceni, u različitim kombinacijama parova odražava se kao oscilacija u kvaliteti glume. Ističemo ostvarenje Sandre Lončarić — koja se već pokazala izvrsnom u ulogama sličnog tipa, a koje iziskuju erotski naboj — te Hrvoja Barišića, koji je ležernim pristupom uspješno dočarao lik Dramskog pisca.

Kostimografija, za koju se pobrinula Saša Došen, u funkciji je same predstave: jeftino donje rublje istočnjačkog podrijetla u živim bojama za jeftine žene; furka na new age za napirene umjetničke veličine... Rješenje scene pak puno je rupa! Doslovnih, dakako. Dobro zamišljena rotirajuća scena (Drago Turina) omogućuje lake preinake u niz varijanti plavih soba no — bez obzira gledate li predstavu iz partera ili galerije — neće vam biti uskraćen pogled na scenske radnike koji se iz dosade češkaju po glavi dok čekaju na nove zadatke...

Kristina Peternai