Princip kontrasta

Princip kontrasta

Dražestan, poučan, blizak mogućoj zbilji nekoga britanskog gradića i nekoga malog umjetnika koji još ne zna da je umjetnik, film Billy Elliot ponajprije je namijenjen publici profinjenijeg ukusa, a posebice ljubiteljima plesa. No, glazbena koncepcija filma govori da su producenti Greg Brenman i Jon Finn te redatelj Stephen Daldry željeli privući i širu publiku. Naime, sudar grube svakodnevice rudarskoga štrajka i strastvene želje jedanaestogodišnjeg Billyja za plesom, tragedije obitelji koja je ostala bez majke i dječjeg nestašluka, snažnih emocija i profinjena humora, redatelj je uravnotežio upravo glazbom.

Oni koji su u filmu očekivali samo klasičnu, baletnu glazbu bili su u krivu. Dapače, bili su u krivu u toj mjeri da u filmu doduše prisutna klasična glazba na objavljenu soundtracku uopće ne postoji. Mogli bismo kritizirati taj očigledno komercijalni potez, ali kako ovdje govorimo o glazbi u filmu, tako ćemo zanemariti način na koji su izdavači pristupili glazbi filma Billy Elliot. Uostalom, na soundtracku se (upravo zbog jednostranosti pristupa) vrlo zanimljiva glazbena koncepcija filma ne može ni naslutiti. Jednako kao što fabula donosi mnoge suprotnosti, tako i zvučna vrpca funkcionira na principu kontrasta. S jedne strane stoji glazba baletne dvorane, koju je potpisao Stephen Warback i koja se provlači gotovo svim scenama vezanim uz ples, uvježbavanje plesnih sekvenci, dakako, uz oštar glas učiteljice plesa, gospođe Wilkinson. Na drugoj je strani realna glazba: glazba koja je vezana uz svakodnevicu, ploče Billyjeva brata Tonyja i Billyjevu ljubav prema svoj i svakoj glazbi. Zapravo, Tonyjeve su ploče Billyjeve opsesija i on, premda zna da ih ne smije slušati, iskorištava svaku bratovu odsutnost da bi ih slušao. Pjesme grupa T-Rex, The Style Council, Eagle-Eye Cherry i The Clash tako postaju ne samo zabranjene pjesme koje se slušaju poskrivečki nego i sastavnim dijelom svakodnevice. Prateći Billyjevu ljutnju na oca, osjećaj nepravde, šetnju ulicom prepunom policajaca, igre i razgovor s prijateljem homoseksualcem, songovi postaju svojevrsnim komentarima, pa čak i sredstvom da se gruba svakodnevica doživi drukčije. Zato Billyjeva omiljena glazba nije Labuđe jezero nego I Love To Boogie. Ali: kada Billy dođe kući i zatvara vrata za sobom, ulazi u drugi svijet, u kojemu glazba i ples nemaju što raditi. Glazba staje prerezana (bravo montažeru zvuka!) i veseli dječji nestašluk odjednom je suočen sa svakodnevicom rudarskoga štrajka, s kućom u kojoj nema majke i u kojoj otac ne vidi koliko je potreban svom mlađem sinu.

No ovaj je film sretnoga završetka, a glazbena je poruka prisutna stalno i do samog kraja: i T-Rex i Petar Iljič Čajkovski su glazba, samo se jedno prihvaća odmah, a za prihvaćanje drugoga treba sazreti. No jedno ne isključuje drugo. Biti glazbenik i mrziti popularnu glazbu ili biti glazbenik i mrziti klasičnu glazbu zapravo je paradoks. A tu bismo od maloga Billyja mogli mnogo naučiti.

Irena Paulus