Previše podilaženja

Joane K. Rowling, Harry Potter i zatočenik Azkabana, preveo s engleskog Zlatko Crnković, Algoritam, Zagreb, 2000.

Kada bih samo neznatno preinačio osvrt koji sam prije nekoliko mjeseci objavio u povodu prošle knjige o Harryju Potteru, mislim da bi on posve normalno funkcionirao i kao zapis o novom Algoritmovu objavku s dogodovštinama malog čarobnjaka. To, istina je, može biti i argument o površnosti i uopćenosti mog književnoprosudbenog osvrtanja, ali ipak sam skloniji vidjeti to kao slabost literarnih vrednota u serijalu Joane K. Rowling. Zapravo, nakon što je točno utvrdila što se od nje očekuje, škotska spisateljica čini sve da to očekivanje i ne iznevjeri. Na kakvosnoj (a i na kolikosnoj) razini tako odrađena posla treba joj, bez fige u džepu, skinuti kapu. No, ako se složimo da vrhunci književnosti iziskuju i zrno više negoli domišljato upisivanje događaja i odnosa u jednom uspostavljenu shemu, onda o knjizi Harry Potter i zatočenik Azkabana najprije možemo govoriti kao o odlično upakiranu proizvodu, pa tek onda kao o djelu. Na to upravo i upućuje pogovorno nagovaranje koje podsjeća da je knjiga »prevedena na vjerovatno sve jezike svijeta i prodana u nebrojenom (i svakim danom rastućem) broju primjeraka« te da nas, ako samo otvorimo njezine korice »na svakoj strani čeka neopisiv užitak čitanja«. Bilo bi, dakle, posve nerazumno lišiti se takve naslade, tim više ako imamo u vidu da isto čine i milijuni drugih. Harry Potter je, neosporno, postao opće mjesto, suvereno iskočivši iz korica svojih knjiga. Nešto poput Don Quijotea. Nedavno, u jednim našim dnevnim novinama, u samom naslovu članka, domaćem se gospodarstvu za rješavanje problema predlaže angažiranje Harryja Pottera. I nema nikakve opasnosti da će poruka ostati neshvaćena.

Priprema za bitno

Prve dvije trećine romana potrošeno je na prepričavanje onoga što o Harryju i školi vještičarenja i čarobnjaštva, manje-više već znamo od prije. Povremeno i postupno Joane K. Rowling priprema čitatelja na ono, nešto bitno, što bi se trebalo dogoditi. U ovoj epizodi Harryju prijeti odbjegli zatvorenik iz čarobnjačke kaznionice, stanoviti Sirius Black. I svi poduzimaju sve da se Harry i Black ne susretnu. Pogađate, uzalud! Kako se u cijelom romanu ne događa gotovo ništa, ili barem ništa novoga, osim što se, kako već rekoh, povremeno navješćuje da će konačni obračun tek uslijediti, to se na kraju neizbježno moralo i dogoditi. No, Joane K. Rowling vodeći priču kulminaciji uzbuđenja namjerila je učiniti ono što je uspijevalo samo rijetkim majstorima krimića. Naime, da se prevari pretpostavljeno čitaočevo očekivanje raspleta i da se ne dogodi ono što nalaže logika ranije napisanog, a da sve skupa drži vodu i da ne ispadne nategnuto — potrebno je malo više sustava a i koječega drugoga, čega Rowlingova, nažalost, nije posjednik. U tom smislu rasplet Zatočenika Azkabana jedinu logiku raspleta ima u moćima čarobnog štapića Harryja Pottera.

Discipliniranje djetinjih maštarija u uređeni književni svijet pomoću dogodovština dječaka koji je učenik u čarobnjačkoj školi zapravo je odlična dosjetka te nadahnuto i funkcionalno razrađen sustav. I prava je šteta što je autorica pristala prostituirati tako dobru zamisao. Tako, što serijal dalje odmiče, pod sve većim pritiskom zahtjeva milijuna čitatelja i milijuna šuštavih novčanica, Harry Potter postao je konfekcija, vrhunska, ali ipak konfekcija. Možda su u tom kontekstu lakše tumačive rezignirane riječi Ursule K. Le Guin, jedne od ponajboljih američkih spisateljica znanstvene fantastike, koja u svojim djelima, gle čuda, nastanjuje alternativne stvarnosti: »... Ja sam imala školu čarobnjaštva 1968. (u Čarobnjaku Zemljomorja). Ovi ljudi jednostavno nisu čitali te stvari. Podrugljivo su se smijali fantasyju sve dok ih njegov golem uspjeh nije natjerao da ga čitaju. I onda kažu kako nema ničega poput ovog i slome mi srce. Kad se samo sjetim svih genijalnih fantasyja. A Joane K. Rowling sigurno je čitala moje, očigledno je da me je čitala«.

Ministarstvo magije

Sve do sada ispisano možda je zamaglilo temeljnu odrednicu ove knjige. Harry Potter i zatočenik Azkabana ponajprije je roman za djecu i mlade. I on se kao takav, sasvim je sigurno, djeci sviđa. Moguće je da su razmjerima toga sviđanja znatno pridonijeli i aršini odraslih. Ali ni to nije učinjeno nasumce i bez valjana razloga. Zatočenik Azkabana nije ni u kom slučaju dosadna, nemaštovita gnjavaža, ali jednostavno, u njemu je previše podilaženja. Previše je onoga što se čini kao da je rezultat nekoga timskog rada, recimo tržišno — etičkog povjerenstva.

Zbilja kojom ravna Ministarstvo magije, pri kojem djeluje, recimo, Odjela za čarobnjačke katastrofe, u kojoj izlaze novine »Dnevni prorok«, i u kojoj se udžbenici mogu zvati Odmagljivanje budućnosti, a školski predmeti su primjerice, Obrana od mračnih sila ili Skrb za magična stvorenja, i u kojoj se zaogrnut plaštem nevidljivosti može otići na pivoslac u krčmu Kod tri metle, takva verzija zbilje zasigurno jest dobro došao (još bolje nas našao) prosvjed protiv suvremene izmjerljivosti i egzaktne dokazivosti svega i svačega.

Davor Šišmanović