Pozitivno razmišljanje

Nezaboravni klub, red. Boaz Yakin

Nakon što je siva eminencija sportskoga filma Ron Shelton već potrošio sve svoje sezonske adute, svaka naknadna mitologizacija igre života kao metafore američkog sna doimlje se kao déja vu. Dakako, za dobar dio naših gledatelja američki nogomet svodi se na bestijalno sudaranje okovanih tjelesa. Ono što se pak zbiva na terenu tijekom klimaktičnoga finalnog okršaja može u nas razumjeti samo šačica zaljubljenika, premda konačni rezultat utakmice nije teško predvidjeti. Kad je pak riječ o igri kao poligonu za afirmirmaciju temeljnih vrijednosti na kojima počiva američko društvo (jednakost spolova, tolerancija), tanašna dramaturgija i površna karakterizacija likova mahom se moraju nadoknaditi politički korektnim forsiranjem povijesnog aspekta mitskoga finalnog susreta. Po čemu će povijest američkog nogometa upamtiti Yakinove Titane? Naravno, upamtit će ih po onome po čemu bi povijest baseballa upamtila Žensku ligu, da ona nije bila produkt redateljičine fikcije. No, bilo da je riječ o stvarnom događaju (Yakin) ili fikciji (Penny Marshall), njihove su poruke identične i kristalno jasne. Marshallova promiče jednakost spolova sentimentalnom pričom o prvom ženskom baseball teamu, a Yakin promiče međurasnu toleranciju, ljudska prava i suživot pričom o afroameričkom treneru školskoga football-teama iz Virginije (Denzel Washington) sastavljena od crnih i bijelih igrača, koji je sedamdesetih godina poljuljao temeljne tradicije američkog nogometa.

Nakon što bijelac Will Patton preuzme ulogu pomoćnoga trenera, obojica nam u svom rušenju predrasuda pokušavaju dokazati da ono što se zbiva na terenu može uspješno funkcionirati i izvan njega. No, kako su Yakinov team sponzorirali Disneyeva kompanija i neuništivi domoljub Jerry Bruckheimer, koji didaktički poručuje mladeži da gledaju Titane i upijaju njihove poruke kako bi se manje ubijali po školskim hodnicima, pravila igre su jasna. Sa svakim touchdownom i svakim istrčavanjem na protivničko polje, Nezaboravni klub postaje predvidivo pozitivan, ali ne i pretenciozan a la Spike Lee. Ako pak zanemarimo njegove klišeje i pregršt propovjednički intoniranih društveno-povijesnih opservacija, možemo uživati u zanatski režiranu komadu sportskog filma koji suptilno isprepleće osobna iskušenja i akciju na terenu. Oni koji pak obožavaju football, obožavat će i Titane. Nakon vizualno bombastične Stoneove adrenalinske noćne more s povraćanjem na terenu i defileom crnih king-size penisa u integriranoj svlačionici, Yakim im je osigurao mirniji san, premda ne odustaje od premise da je football nešto više od igre.

Dragan Rubeša