Povratak Blaža Jurjeva Trogiranina

Povratak Blaža Jurjeva Trogiranina

Najveće Blaževo raspelo vraćeno je nakon petsto godina na izvorno mjesto u katedrali sv. Lovre u Trogiru

Usred korizmenih dana, 15. ožujka, nakon restauratorske konsolidacije provedene u splitskom Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture, pod svod trogirske katedrale vraćeno je na izvorno mjesto monumentalno raspelo koje je — prema atribuciji koju sam svojedobno postavio, 1440-ih godina naslikao, možda i kao svoje posljednje djelo, ponajbolji slikar 15. stoljeća u Dalmaciji Blaž Jurjev Trogiranin. Služeći se kasnogotičkim slikarskim stilom tzv. dvorske internacionalne umjetnosti 1400-ih godina, koja je bila zapravo posljednji veliki općeeuropski umjetnički stil prije nego što se slikarstvo izdijelilo na brojne škole i paralelne pravce. Blaž Jurjević uspio je taj stil prilagoditi potrebama malih dalmatinskih komuna, trijeznih bratimskih i samostanskih uprava, obogaćenih građana i plemića, koji od njega nisu tražili slikarsku priču nego jasno nanizane simbole — raspela poput ovoga i poliptihe s likovima svetaca prikazanih izvan akcije i dijaloga, kao čiste personifikacije vrlina preko kojih se može spasiti duša. U caklini njegovih slika na kojima se smiješe svetice i Gospa, i s kojih nas kao s pozdravom blagoslivlje mali Krist — stisao se zavjet nipošto sretnoga vremena u kojemu su se razgarale vatre, kuga, sporovi, glad, i u kojemu su se spremale pučke bune; vremena koje se ravnalo uredbama koje stižu iz Venecije na galijama u kojima veslaju pognuti naši ljudi. Blaževe slike djela su čestitog meštra koji je zajedno sa svojom sredinom sanjao o ljepoti i slikao je kao obećanje kojim će nadići muku svakodnevice.

Zaključak srednjovjekovne umjetnosti

Blaževo djelo, dakako, ne nosi ranorenesansnih naznaka i ono više od anticipacije stila koji dolazi predstavlja zaključak naše srednjovjekovne umjetnosti. Blaž, dakle, nije bio otkrivač novoga nego sintetičar slikarstva i duha svog doba. Boje raspela iz trogirske katedrale slaže prema antipodnom, komplementarnom položaju, u krugu od zlatnog prema zelenom, ljubičastom, modrom i crvenom, gdje se boje u dodiru sa zlatnom pozadinom iskre u svom najjačem intenzitetu pa dobivaju izgled pocakline. Chiaroscuro je sveden na dijelove inkarnata lica i ruku, i na pomalo kruto tijelo raspetoga Krista prekriveno rafinirano slikanom dijagonalnom mrežom krvavih kapljica.

Preoblikovanje unutrašnjosti katedrale

Raspelo je bilo premješteno 1508. prvo uz južna vrata katedrale, a nakon Drugoga svjetskog rata preneseno na trijumfalni luk obližnje crkve sv. Ivana, gdje je do danas bilo izloženo u zbirci staroga trogirskog slikarstva. Izvorno je stajalo po sredini glavnoga broda crkve, visoko nad ulazom u prezibiterij čije je korske klupe od 1439. godine rezbario Ivan Budislavić. Taj nemirni Trogiranin, kojega u rodnom gradu i obližnjem Splitu srećemo sve do 1472, a koji je šezdesetih godina iščezao u Mlecima, da mu je žena čak mislila kako je tamo umro, potvrđuje se sada u punoj aktivnosti u novim dokumentima koje će uskoro publicirati prof. Anne Markham Schulz (autorica jedine monografije o Nikoli Firentincu). Blaževo raspelo treba gledati kao zaključak višedesetljetne kampanje preoblikovanja unutrašnjosti katedrale, nakon venecijanskog bombardmana 1420. Ne spominjući ostale popravke, dovoljno je spomenuti sekvencu radova: u godinama između 1427, kada je izrađen svod nad prvim travejom, i 1442. kada se sa skradinskih slapova dobavljala sedra za gradnju svoda posljednjega petog traveja, i 1448. kada su postavljene zatege kroz prozore (!) središnje lađe — dovežena je potpuna kasnografička obnova unutrašnjosti katedrale. Godine 1438. dodana joj je kapela sv. Jerolima, zavjet Nikice Sobote (možda prva privatna kapela takve vrste u nas). Na istoj sjevernoj strani katedrale 1443. započeto je temeljito preoblikovanje sakristije, a 1450. gradnja Alešijeve krstionice. Mrka unutrašnjost katedrale dobila je u drugoj polovici 14. stoljeća gotovo apstraktno osvjetljenje kroz novu monumentalnu rozetu na zapadnom pročelju, osobito za zimskih popodnevnih sati kada bi oživjele pozlaćene glavice stupova romaničkog ciborija i propovjedaonice, zatitrale pale na oltarima, poslije tapiserije izložene na pilonima.

Vraćanje u izvornu funkciju

Danas samo u duhu možemo pojmiti transcendentalnu ljepotu njezina izvornog izgleda. Nekome će se svidjeti i današnja patina na zidovima i sakralnom namještaju. Patina je sedimentacija vremena, ali ono ne djeluje na linearan, apstraktan način, kao ravnomjerni namaz laka na temperi, nego se izražava na preskok, u naprsnućima na svodu i prozorima, u stalaktitima vapna isprana iz utrobe ziđa i sljubnica kamenova, u koroziji željeznih pernjeva koji (pogotovo na Radovanovu portalu) znače tempiranu bombu, u procesima soljena u loše ubranu kamenu, u liturgijskim funkcijama koje pretpostavljaju dim svijeća i kâd tamjana preblizu dragocjene skulpturalne epiderme, u neobzirnosti ranijih popravaka. Protok vremena prikazuje se i u krastama, mrljama, pukotinama. Vraćanje Blaževa raspela u izvornu funkciju i položaj (čak i na izvorni koloturnik!) te nov koloristički efekt u tamnom tijelu trogirske stolnice upravo je nevjerojatan, ma koliko očekivan. Njegovo djelo upotpunilo je i dodalo boju sažetoj, ali zaokruženoj povjesnici hrvatske srednjovjekovne i renesansne umjetnosti koja se u njoj čita. Povratak Blaževa djela (tako monumentalna, a tako komodulirana sa cjelinom unutrašnjosti katedrale) na njegovo izvorno mjesto — poslije točno pola stoljeća — treba gledati u okviru dalekosežne višegodišnje restauracije trogirske katedrale, koja je jedan od najzamašnijih pothvata hrvatskih konzervatora u ovom trenutku.

Joško Belamarić