Poticajni mišung

Dani hvarskoga kazališta: razdoblje realizma u hrvatskoj književnosti i kazalištu, knj. XXVI, HAZU, Zagreb, Književni krug, Split, 2000.

Dvadeset i pet tekstova novih Dana hvarskoga kazališta objedinjeno je temom realizma, kojoj su autori pristupili na različite načine, nastojeći dosadašnja proučavanja obogatiti novim spoznajama, ali i sagledavanjem poznatih činjenica u novom svjetlu. Najviše radova posvećeno je književnosti i kazalištu, dok će se nešto manji broj autora baviti područjima književne kritike, časopisâ ili tadašnjim kulturnim prilikama. Kako opseg ovog prikaza ne dopušta detaljnije bavljenje svakim od ovih tekstova, u kratkom prolasku kroz dvadeset i šestu knjigu ovog izdanja zaustavljanje će biti dopušteno samo na nekima od njih.

Knjigu otvara polemički tekst Miroslava Šicela u kojem on pokušava razotkriti kolika je uopće važnost i veličina poznatoga književnog sukoba između naturalizma i realizma, smatrajući da pravoga spora — na literarnoj razini — nije moglo ni biti zbog posve nejasnih stajališta i neizgrađenih estetskih sustava obiju suprotstavljanih strana. Slaven Jurić bavi se narativnim pjesništvom nekad najčitanijeg, a danas zaboravljenoga pjesnika Augusta Harambašića, koje unatoč specifičnostima ocjenjuje kao loše, dok pjesnikovo istodobno ustrajavanje na iscrpljenim i preživjelim književnim oblicima i težnji za dosezanjem složenijih modela zbilje smatra indikatorom cjelokupnoga tadašnjeg književnog stanja. Dunja Fališevac u zanimljivu prikazu stvaralaštva Franje Markovića analizira njegove estetičke koncepcije i stil akademskog romantizma, kojim se razlikovao od suvremenika. Najviše pozornosti autorica posvećuje analizi njegova Doma i svijeta, u kojem nalazi inovativnost na nekoliko razina, što to epsko djelo čini posve modernim, s otklonom od svih tradicionalnih kanona žanra.

Djelo Ksavera Šandora Gjalskog predmet je zanimanja nekoliko autora. Joanna Rapacka, tražeći razloge omiljenosti našega pisca u poljskih čitatelja onoga doba, upušta se u semantičku analizu kojom dolazi do zaključka o važnosti toposa dvora koji postaje temeljna književna poveznica i sličnost Gjalskog, ali i ostalih domaćih pisaca, s poljskima. Stanislav Marijanović već znanim tvrdnjama o utjecaju Turgenjeva na Gjalskog daje novi prilog usporednom analizom dosad neuspoređivanih dviju njihovih novela, a Jagna Pogačnik analizira piščevu fantastičnu prozu kao spoj dva sustava mišljenja, pozitivističkog i spiritualističkog, čime ta proza postaje specifičan model fantastične proze na razmeđu — između dominantnih književnih konvencija i njihova razbijanja. Na sličan način o Gjalskome razmišlja i Helena Sablić-Tomić, koja analizom njegova autobiografskog diskursa, u kojem je vidljivo razvodnjavanje realističkog odnosa prema zbilji, dokazuje da se njegova poetika ne može vezati samo uz jedno književno razdoblje.

Ante Kovačić također je tema nekoliko tekstova. Pavao Pavličić upozorava na Kovačićev vrijedan pjesnički opus, te u analizi metričke komponente njegovih pjesama nalazi i svjedočenje o otvorenosti tadašnjega hrvatskog pjesništva brojnim stihovnim oblicima. Branka Brlenić-Vujić bavi se karnevalesknim elementima Kovačićeve proze, a Zlata Šundalić nastoji poljuljati tvrdnju da »Kovačić kao umjetnik nije vjerovao u boga«, s jedne strane pronalazeći elemente subliterarnoga žanra nabožne književnosti u njegovim djelima, a s druge tražeći u njegovim biografskim podacima potvrdu da je o svom školovanju u samostanu Kovačić namjeravao pisati u svoja dva planirana, no nikad napisana romana.

O kritičarima u doba realizma pišu Milovan Tatarin, koji će roman Janka Iblera Zora analizirati i valorizirati u svjetlu njegovih kritičarskih i teorijskih načela; Ivica Matičević prikazuje Bartola Inhofa kao kritičara kojega je, usprkos dobru poznavanju tadašnjih književnih prilika, na dobru putu k prvoj liniji tadašnjih kritičara omela stanovita nedorečenost i svaštarenje, a Miljenko Buljac daje prikaz dvaju polemičkih djela Ante Konstantina Matasa, analizirajući ih u kontekstu tadašnje kulturne situacije u Dalmaciji.

Kazališna umjetnost u doba realizma predstavljena je sa sedam tekstova različite problematike, od kojih su najvažniji oni u kojima autori nastoje ukazati na neke zanemarene ili zaboravljene dramatičare ili kazališne žanrove. Tako će Branko Hećimović pisati o Vladimiru Mažuraniću, dramatičaru, i, što je još važnije, prvom povjesničaru hrvatskog glumišta, dok će Antonija Bogner-Šaban u opsežnijem tekstu prikazati dramski opus Julija Šenoe, za koji se do sada nije zainteresiralo nijedno kazalište, ali i istaknuti vrijednost i važnost kvakača Šenoe i na širem kulturnom i društvenom planu. Cvijeta Pavlović analizira dramski opus J. E. Tomića ističući kako u vremenu prelaza zagrebačke dramaturške norme na građanski, salonskokritički realizam upravo drama Novi red predstavlja glavnu kariku tog prelaza. Zanimljiv i vrijedan prilog kazališnoj teoriji daje Nikola Batušić pišući o specifičnom dramsko-likovnom žanru, živoj slici. Uz definiciju i kratki povijesni pregled ovoga žanra, popis kod nas izvedenih živih slika, Batušić pokušava prema dokumentima rekonstruirati i opisati neka uprizorenja. U preostalih nekoliko tekstova obuhvaćena su ostala područja u kojima se oblikovala kulturna, politička i društvena misao hrvatskoga realizma — od pitanja međusobnog utjecaja filozofije i književnosti u doba realizma, početka razvoja kulturne scene Splita, do pitanja razvoja znanstvene misli sagledana u pojavama prvih izvornih udžbenika na hrvatskom jeziku.

O vrijednosti takvih radova ne treba previše govoriti. Naravno, neki će se svojim stajalištima, novim podacima i sustavnošću u prikazu istaknuti pred ostalima, no pravu vrijednost, potvrdu iznesenih mišljenja i dokaz o njihovoj poticajnosti za dalje proučavanje iznesene problematike, što većina autora ističe kao glavni cilj, može pokazati samo vrijeme.

Ljubica Anđelković