Poredak slobode i spontani razvoj

Francis Fukuyama, The Great Disruption: Human Nature and the Reconstitution of Social Order (Veliki raskol: ljudska priroda i obnova društvenog poretka), Profile Books, London, 1999.

Najprije je nakon pada komunizma postavio pitanje Kraja povijesti, kraja političke evolucije koja je kulminirala univerzalnošću liberalne demokracije. Potom u Povjerenju objašnjava kako je društveni kapital, posebice povjerenje, ključni lubrikant koji omogućava razvoj i prosperitet tržišne razmjene i demokracije. Sada, u posljednjoj knjizi, Fukuyama konstatira da je u svim zapadnim društvima došlo do Velikog raskola te propituje njegove uzroke i posljedice za budući društveni razvoj.

U Velikom raskolu Fukuyama raspravlja o društvenim normama i vrijednostima te njihovu utjecaju na društveni poredak. Rabeći pregršt statističkih pokazatelja, Fukuyama zaključuje da je sredinom šezdesetih došlo do raskola u društvenim porecima zapadnih demokracija, koji se manifestirao kao porast kriminala, opadanje povjerenja u ljude i institucije te raspad obitelji. Ta tri trenda, smatra Fukuyama, ukazuju na taj raskol. Za razliku od drugih znanstvenika koji se bave tom problematikom, Fukuyama, međutim, odbacuje i nejednakost u bogatstvu, i kulturne razlike, i pretjeran rast državne administracije kao potencijalna objašnjenja raskola. Glavni je uzrok raskolu »uspon moralnog individualizma i usitnjavanje (rastvaranje) zajednice«, do čega je došlo novom sveopćom društvenom revolucijom — prelaskom iz industrijskog u postindustrijsko, informacijsko društvo. Takav je prelazak izazvao tektonske poremećaje u društvu i Fukuyama ga uspoređuje s neolitskom i industrijskom revolucijom.

O normama i ljudskoj prirodi

Nakon što je ovako opisao propadanje društvenoga poretka u prvom odjeljku knjige, u drugom odjeljku, naslovljenu O genealogiji morala, Fukuyama istražuje odakle dolaze norme, kako nastaje društveni poredak te koji poredak najbolje odgovara ljudskoj prirodi. Ništa novo, dakle, glede same tematike, budući da se politička filozofija time bavi od pamtivijeka. Fukuyama ipak temi pristupa malo originalnije, služeći se najnovijim istraživanjima sociobiologije, antropologije, neurofiziologije i genetike. Posloživši rezultate tih istraživanja onako kako njemu najbolje odgovara, Fukuyama zaključuje da ljudskoj prirodi najbolje odgovara poredak slobode i spontani razvoj, ali da je potrebna i hijerarhijska organizacija za koordinaciju; da su ljudi društvena bića po prirodi te da ih prirodni impulsi tjeraju na kooperaciju i udruživanje u društvu. Sama ljudska priroda, dakle, omogućit će ponovnu obnovu društvenog poretka, a prirodna bi ljudska racionalnost imala omogućiti nastanak novih normi, potrebnih za funkcioniranje postindustrijskog društva.

Determinist koji voli happy end

I doista, objašnjava nam Fukuyama u posljednjem odjeljku knjige, upravo smo sada, na početku novog stoljeća, također i na početku Velike obnove. Raskol je trajao četrdesetak godina, za vrijeme tranzicije u informacijsko društvo, a sada sama ljudska priroda dovodi do ponovne Obnove društvenog poretka, proizvodeći norme i vrijednosti koje omogućuju život u novoj paradigmi. Što, dakle, slijedi? Tu je Fukuyama veliki optimist i zaključuje kako je povijest u sferi politike i ekonomije jednosmjerna — stalni je napredak sada kulminirao u općeprihvaćenosti liberalne demokracije, dok je povijest u sferi društva i morala ciklička — osuđeni smo je ponavljati i živjeti u stalnim usponima i padovima. Nada ipak postoji i Fukuyama je vidi u »jakim i urođenim ljudskim sposobnostima za obnavljanje društvenog poretka«. Sve u svemu i nije loše — tip je, čini se, determinist, ali voli happy end.

Aron Hrelja