Pogibeljna simbolika

Pogibeljna simbolika

Slabosti i vrline apstraktnoga predstavljanja filmske naracije našle su utjelovljenje u dva srodna slovenska filma

Dva filma premijerno prikazana u drugome dijelu trajanja Dana slovenskoga filma u KIC-u odmaknula su se od statusa glorificirane studentske vježbe i uspjela zadržati elementarnu razinu glumačke uvjerljivosti. Oba — Tamni anđeli sudbine i Triangl — dijele svojevrsnu stilizaciju u predočavanju svijeta koja čvrsto stoji na tragu kulturne avangarde koje se sjećamo iz osamdesetih.

Tamni anđeli

Tamni anđeli (red. Goran Šalamon) kane prikazati naličje društvenih makinacija alegorijom o prijateljima iz djetinjstva koji su ostvarili svoje snove i uspeli se do čelnih položaja u sudstvu, policiji, organiziranoj religiji, politici i new age kultizmu, te sad usmjeruju svoje moći uništavanju prijatelja kojeg ne vole, uspješna poduzetnika koji se kandidirao za predsjednika. Spotovska stilizacija slike i zvuka daje filmu svojevrsnu šminkersku privlačnost zbog koje je i došao ovog tjedna na komercijalni hrvatski repertoar; no ispod šminke nalazi se vrlo malo stvarnog filmskog mesa. Ljudska dimenzija u ovakvu shvaćanju stvari nužno ostaje plošna i dvodimenzionalna, pa je redatelj nadomješta mondenim prikazima kojekakvih tjelesnih korupcija; to može djelovati erotično u insertima na televiziji, ali u kinu djeluje jednostavno blesavo. Naravno, s obzirom da i lik Svećenika sudjeluje u seksualnim opačinama, film može računati na optužbe za blasfemičnost koje bi mu mogle priskrbiti radoznalo gledateljstvo, no njegova zluradost teško da će u samome filmu naći ozbiljnijeg opravdanja.

Triangl

Triangl (red. Jure Parvanje) također slijedi podjelu likova prema zanimanjima — umjesto ljudi od krvi i mesa, s kojima je nešto teže baratati, i ovdje imamo Poslovnog čovjeka, Novinarku, Magičara, Znanstvenika, Prerušenog policajca i njima slične — ali ovdje to funkcionira iznenađujuće dobro. Prije svega, dramaturgija filma je nelinearna, zasnovana na u pripovijedanju o istim zbivanjima iz više rakursa, gdje sporedni lik iz jednog postaje glavni iz drugog, pa prepričavanje teme (niza vinjeta o odnosu čovjeka i okoliša, odnosno planiranja i stihije) dobiva simpatični antiburžoaski bunjuelovski štih. Film nije bio preveden i jedno jedino prikazivanje u KIC-u možda mu je bio prvi i posljednji nastup pred hrvatskom publikom, koja je tom prigodom brojala ni dvadesetak ljudi, što je šteta: riječ je o sofisticiranom, duhovitom i pametnom djelu koje ne bi smjelo proletjeti ispod radara ovdašnje javnosti.

Dani slovenskoga filma nadovezali su se na Dane hrvatskoga filma posve kontinuirano: to je vrlo oštro istaknulo sve različitosti koje postoje čak i na osnovnoj razini poimanja filmske naracije, ali — nadam se — i omogućilo nekolicini pozornih pratitelja kulturne scene da dobiju potpuniju sliku situacija i poetika koje nas neporecivo vežu.

Vladimir C. Sever