Pijetli i budilice

Pijetli i budilice

Predstava Tetovirane ruže Tennesseeja Williamsa, po kojoj je Boris Dvornik napravio adaptaciju Serafina Splićanka, u režiji Ivice Boban, kao malo koja u posljednje vrijeme pati od takva stilskog mish-masha da bi se to gotovo moglo protumačiti kao namjerni trash, kad ne bi bila riječ o realističkoj slici svijeta

Nedavna emisija zagrebačke Stojedinice o Splitu i njegovu gradonačelniku podigla je prašinu kakve dugo nije bilo. Grad je skočio na noge zbog paušalnih ocjena i stereotipa o Splitu kao gradu slučaju kojim šetaju pijani mornari, kurve i narkomani, a normalni se svijet ne usuđuje izaći na ulicu. E, pa emisija Stojedinice mila je majka za stereotipe o Splitu kojima je opterećena nova premijera splitskoga HNK Tetovirana ruža Tennesseeja Williamsa, po kojoj je Boris Dvornik napravio adaptaciju naslovljenu Serafina Splićanka.

Naime, iako toga nema u Dvornikovoj adaptaciji, dramaturške intervencije (potpisuje ih redateljica Ivica Boban), koje su oko glavne priče o Serafini trebale stvoriti ugođaj Splita na prijelazu milenija, kao da su nastale na paušalnim i neutemeljenim ocjenama neke novinarke, usput ih znatno nadogradivši literarnom tradicijom. Imamo, dakle, pijane američke mornare (vidi Tijardović), koji traže splitski Đ ardin u kojem obitavaju kurbe, premda im one i neće trebati jer onih nekoliko prikazanih mlađih Splićanki imaju upravo tu funkciju — samo što bi usluge naplatile udajom i odlaskom u Ameriku.

Šprice i kontejneri

Zatim tu su obvezni džankiji koji se bodu uz kontejnere za smeće (vidi The Beat Fleet), njihovim se špricama igraju djeca, a imamo dakako i sredovječne Splićanke koje ne rade ništa, ali ogovaraju mnogo (vidi Uvodić). Ne izostaju ni redikuli iz standardnoga splitskog repertoara (Smoje), susjedstvom odjekuje techno, trče jarci i klinci se daskaju, a svih zajedno bude — neće valjda elektronske budilice — pijetli (i opet Uvodić).

Da je ta pozadina događanja u Tetoviranoj ruži jedini problem, ne bismo je ni spominjali, ali predstava kao malo koja u posljednje vrijeme pati od takva stilskog mish-masha da bi se to gotovo moglo protumačiti kao namjerni trash, kad ne bi bila riječ o realističkoj slici svijeta. Moral je iz pedesetih, glazba šeta od techna do Caruza i natrag (pazi Splićanka koja šije na singerici i pjeva Caruza 2001!), jezik kojim ovi Splićani govore, i kad se dogodi da jest jezik Splita, iz nekog je drugog vremena, kostimi (Najda Bauk) idu gdje im se svidi, a glumci to ne čine vjerojatno samo zato jer ih scenografija (Vesna Režić) toliko ograničava da ne mogu ni mrdnuti, nego radije igraju ravno na publiku, kao u operi.

Sama Dvornikova adaptacija, barem ona od koje je rad na predstavi započeo, nije davala razloga za takvu količinu kaosa i scenskih prekršaja. Ona je Williamsovu priču smjestila u splitsku okolicu i sasvim se vjerno držala Tetovirane ruže, mijenjajući najviše na jezičnom planu. A nije da nema razloga da se jug Amerike i naselje Sicilijanaca ne pročita kao Split.

Kako je prema Dvornikovim riječima sama adaptacija nastajala godinama, očigledni su u njoj razni slojevi, a pogotovo promjene na planu vremena u kojem je drama smještena. Kada je radnja konačno stavljena u današnji Split, odnosno današnji Split kako ga netko vidi a da u njega nije ni zašao, nastaju ozbiljni problemi. To da momci majkama svojih djevojaka pred Gospinim kipom obećavaju da im neće dodirnuti kćeri do vjenčanja možda i nije toliko problematično, koliko je sporna činjenica da se toga i pridržavaju — svim djevojčinim nastojanjima unatoč.

Unatoč svim tim nadogradnjama bez građevinske dozvole i smisla, predstava ipak povremeno zaživi, i to baš u trenucima kad se lišava nametnute slike sredine i kad sve ostaje na glumcima, odnosno na osnovnoj situaciji strastvene udovice Serafine, koja konačno otkriva nevjerstvo pokojnog muža, istodobno kad se u njezinoj kući pojavljuje Mangiacavallo, slika i prilika njezina muža — samo naivniji. Tijekom rada uvjerljivost tih prizora očigledno nitko nije zapazio pa se — umjesto da je predstava oslobođena balasta sporednih scena nadopisivanih šakom i kapom i da se držala ove temeljne situacije — Serafina izgubila u galami ulice. Jer Žarko Radić kao Mangiacavallo uspio se oteti toj zbrci i u paru s Ksenijom Prohaska (Serafina) napraviti nekoliko odličnih kazališnih i ljudskih prizora koji imaju smisla i koji daju zornu naznaku smjera kojim je predstava mogla zajedriti.

Oscilacije u glumi

Sama Ksenija Prohaska kao nositeljica naslovne uloge cijelo je vrijeme balansirala na tankoj liniji koja tragediju odvaja od patetike, povremeno je prelazeći, pa su se dobri prizori izmjenjivali s onima u kojima Serafina nije žena koja pati nego žena koja histerizira i trudi se izgledati što većom žrtvom. No, kad god se našla uz Žarka Radića, koji je i najveći doseg predstave, Ksenija Prohaska bi se umjesto publici okretala partneru pa su zajedno ostvarili nekoliko zaista dojmljivih prizora.

Gluma je u danim okolnostima oscilirala od neuvjerljive Nives Ivanković, u vrlo nezahvalnoj ulozi petnaestogodišnjakinje, preko debitanta na splitskoj sceni Roberta Kurbaše, koji je uspio tek naznačiti da bi od njega jednoga dana ovaj teatar mogao profitirati, pa do Ilije Zovka, koji je iz svoga bogatog repertoara Vlaja izvukao pravu kreaciju za epizodu trgovačkog putnika. Pedeset godina na splitskoj sceni dostojanstveno je obilježila Dara Vukić u ovom neredu vrlo konzistentnom ulogom Domine.

Nastupili su, reklo bi se, s promjenljivim uspjehom još i Andrijana Vicković, Tajana Jovanović, Jasna Malec, Jolanda Tudor, Arijana Čulina, Josip Genda, Nenad Srdelić i Josip Zovko te nešto statista i djece. Jarac se na sreću, kao i pijetao, samo čuo u ovom dramski neuvjerljivom kolažu o jednom nepostojećem gradu i životu u njemu.

Jasen Boko