Patuljak se vratio

Patuljak se vratio

Povodom trideset godina umjetničkoga rada

U petak, 10. ožujka, u Teatru &td, svečanom izvedbom monodrame Patuljak, prema tekstu švedskoga pisca Pära Lagerkvista, obilježeno je trideset godina umjetničkoga rada Pere Juričića. Monodramu koju je adaptirao i režirao Tomislav Radić Juričić je napravio još na samom početku svoje glumačke karijere, kada je bio član ansambla Dubrovačkog kazališta. Prisjetimo se da je Juričić i dobitnik godišnje nagrade Društva dramskih umjetnika, koju je svojedobno dobio za kreaciju Galygaya u Brechtovoj predstavi Čovjek je čovjek, u režiji pokojnoga Dine Radojevića. Mnogi Juričića i dan-danas najbolje pamte po ulozi u televizijskoj seriji Kapelski kresovi, a godinama redovito je igrao u Teatru u gostima. Godine 1979. postao je stalni član glumačkog ansambla Teatra &td, te je danas glumac s najduljim stalnim angažmanom u tom kazalištu, a Juričić je, zanimljivo, jedini glumac koji je odigrao sve predstave kultnoga Stoppard — Bourekova Hamleta (oko osamsto izvedbi). S Perom Juričićem razgovarali smo neposredno po završetku slavljeničke izvedbe Patuljka.

Zvonimir Rogoz svoju je knjigu naslovio Mojih prvih 100 godina. Može li se za vaš jubilej reći Mojih 30 godina za zagrijavanje?

— Može se reći i tako. Glumci obično slave četrdeset godina rada. Ali onda više i ne glumite, vi dođete, održe vam govor, dadu vam umjetničke slike... A ja sam, nekako, mislio, ako je već trideset godina, još mogu izaći na pozornicu pa pokazati nešto od te glume. Premda je to veliki rizik, jer ako slavite trideset godina i izađete na pozornicu i, ne daj Bože, budete dosadni, bio bi to gadan osjećaj za budući rad.

Zašto baš Patuljak, kojega ste posljednji put javno odigrali još 1979?

— Patuljak je na neki način moja sudbina. Otišao sam u Dubrovnik kao stipendist i Tomislav Radić mi je rekao da će sa mnom napraviti Patuljka. Pročitao sam tekst i jako me se dojmio. Bilo je to oko '71, a nesreća u kojoj su nam se rušili idoli i u kojoj su nas omalovažavali, napuni vas gnjevom, a za Patuljka je potrebno baš to. U tome sam našao inspiraciju i očigledno odigrao to vrlo nadahnuto. Jer da nisam, ne bi Patuljak tako dugo izdržao sa mnom. Onda su došle Ljetne igre, godinu poslije, to mi je bila kao druga premijera, i Patuljak mi je donio nagradu za najboljega mladog glumca. Nakon nekog vremena u Teatru u gostima ponovno se pojavila ideja da Patuljak oživi. Igrao sam s pokojnim Šovagovićem, on je igrao Đ uku Begovića, a ja sam igrao Patuljka i bio je to cjelovečernji program. I evo sada, nakon što je prošlo trideset godina, opet mi je na pamet pao Patuljak. A rekao bih i da je opet aktualan, opet u našem življenju možemo crpsti razloge za njega. Evo, vidite, ova govedina, opet nas neki Patuljak truje.

Kako ste zadovoljni večerašnjom izvedbom?

— Bojao sam se. Bojao sam se da sada nemam energiju koju sam imao kad sam stvarao tu predstavu. No, fizički sam to izdržao mnogo lakše nego kad sam bio mlađi. Mnogo sam pametnije rasporedio snage, a i sigurnost koju imate kao glumac — ne umara. Večeras sam govorio i tiho i sporo i pravio sam pauze, ali sam si možda, umislio da publiku toliko držim da mogu raditi što hoću, a onda se ne umarate.

Je li vam bilo teško prisjetiti se teksta nakon toliko godina?

— Pa, nije. To je smješteno u neki dio mog sjećanja, a tekst je tako dojmljiv da, kada ga pročitate, svaka je replika predvodnica onoj idućoj. Ima on neku svoju logiku po kojoj se stvari događaju i lako se pamti. A da ne govorimo koliko je aktualan.

U trideset godina rada odigrali ste mnogo uloga. Koje se najradije prisjetite?

— Volim reći da sam glumac opće prakse. Mislim da nisam ušao u jedan fah i da se bavim samo njime. Uglavnom sam igrao komične uloge, a Patuljak mi je jedina dramska uloga. Mnogo radim i na radiju. Pa i crtići, vjerojatno sam jedini glumac u nas koji je četiri puta prošao audicije za glas kod Walta Disneyja. Radim sve što ima veze s kazalištem, pa sam čak i Djed Mraz, uvjeren sam da je i to kazališni posao, koji treba dobro obaviti. Mnogo radim i u lutkarskom kazalištu. Mislim da je ključ u tome što nijedan posao ne podcjenjujem, nego pokušavam u njemu naći maksimum zadovoljstva, a iz sebe izvući maksimum talenta koji služi tom poslu.

Razni oblici kazališta za djecu u posljednje su vrijeme ono čime se uglavnom bavite. Kako ste u sebi pronašli tu žicu?

— Ja volim djecu, a bilo što da radite, da biste radili kvalitetno, morate to voljeti. A ako ne volite kazalište, onda ono od vas neće imati velike koristi. Posve slučajno kolege su me pozvale da igram nešto s lutkama. Pošteno sam išao to raditi i vratilo mi se obilno... Recimo, nedavno me na izlazu iz garderobe čeka mama s troje djece i kaže mi: »Nemojte se ljutiti, ali moja vas djeca toliko obožavaju da smo vas morali sačekati.« To su stvari koje vas pune zadovoljstvom. S vremenom sam shvatio i da je jedan, ako ne i pravi, smisao kazališta — upravo dječje kazalište.

Što od Pere Juričića možemo očekivati u sljedećih trideset godina?

— Ako mi Bog da zdravlja, mislim da sad ulazim u zrelo razdoblje glumca, kad, možda malo prepotentno rečeno, možete i od telefonskog imenika napraviti ulogu. Kad mnogo opuštenije radite posao, pa više uživate i vi, a vaše uživanje publika jasnije vidi.

Jeste li ikada posumnjali u ono što radite? Jeste li ikada pomislili da bi bilo bolje da ste pekar, pilot ili već nešto drugo?

— Nikada nisam poželio biti nešto drugo, ali da sam posumnjao u sebe, u svoje mogućnosti, u svoju sreću, u svoj talent, to jesam. No, to je dio našega kazališnoga života, koji nije baš uvijek ovako lijep kao poslije godišnjica, kada te svi tapšu. Ipak, nikada ne bih poželio biti nešto drugo.

Razgovarao Davor Šišmanović