Novi hrvatski film: filmovi rekapitulacije

Novi hrvatski film: filmovi rekapitulacije

I za naše okolnosti velik broj sineasta odlučilo se na prepričavanje događanja iz novije hrvatske povijesti

Uvodno (i najkraće): stjecanje neovisnosti i promjena društvenog uređenja morali se utjecati i na hrvatski film. Deset godina nakon tog datuma vrijeme je da se odlučimo na neke zaključke i sažetke. Pored toga, deset godina u povijesti filma nije baš kratko razdoblje, a pedesetak snimljenih igranih filmova u tom razdoblju za kinematografiju hrvatskih proizvodnih kapaciteta nije baš ni malen broj.

U ovom članku usredotočit ćemo se na samo jednu dimenziju sveukupne novosti, na jednu dimenziju tematskoga razvoja. Zapazit ćemo da je taj razvoj imao čvrstu logiku, ovisnu o kontekstu povijesnih događaja, a i onu ovisnu o relativnoj autonomiji kretanja u samom filmu. Ta je logika toliko čvrsta da bi se mogla napraviti i periodizacija tog razdoblja — koliko god se činilo da je deset godina puno za to.

Prvi filmovi koji su se pojavili nakon 1990. a ne uzimajući u obzir neke prije započete i tada dovršavane — bijahu najizravnija posljedica najnedavnijih, odnosno još tekućih događanja. Razumljivo, počeli su se snimati filmovi o Domovinskom ratu, i ti filmovi ostadoše konstantom zanimanja hrvatskih filmaša. No, budući da se filmovi o burnim aktualitetima snimaju u svim zemljama — ukoliko je to dopušteno, zanimljiviji su oni koji su rezultat specifičnosti hrvatske povijesne situacije, a koji se nisu usmjeravali isključivo prema prikazu današnjice.

Nesretni protagonisti

Te filmove, koji su, dakle, posrednije odražavali trenutno povijesno događanje najprikladnije je nazvati filmovima rekapitulacije. I u drugim zemljama i u drugim umjetnostima (književnosti, drami) od vremena do vremena osjeti se potreba da se nešto ponovno promotri i na nov način rekapitulira, no u Hrvatskoj je riječ o potrebi filmaša da progovore o onome što prije nije bilo popularno. I za naše okolnosti velik broj sineasta odlučilo se na prepričavanje događanja iz novije hrvatske povijesti, eksplicitno se posvetio pričama koje su u obliku kronike ili u kojima je duljina radnje prave kronike implicirana, a epičnost zbijena ali sugerirana. Odnosi se to na filmske priče koje se izričito bave događanjima kojih su (uglavnom nesretni) protagonisti Hrvati, i to u radnjama koje se protežu na neko dulje razdoblje, na razdoblje koje obuhvaća dulji dio čovjekova života. Simptomatično, prvi se takav film javio još potkraj postojanja Jugoslavije, film Sokol ga nije volio (1988) Branka Schmidta, prema istoimenoj drami Fabijana Šovagovića. U tom se filmu, kao što je poznato, govori o životu slavonske seoske obitelji u razdoblju od prije Drugoga svjetskog rata pa do vremena neposredno nakon njega. Ta kronika seoskoga života koje je fokalizator stariji seljak, glava obitelji (glumi ga sam Šovagović) prati tri razdoblja, odnosno cijeli niz dramatičnih događaja koji su ostavili trajnih posljedica na malu seosku komunu. Počinje zbivanjima u Kraljevini Jugoslaviji, prikazuje zatim brojne promjene životnih situacija tijekom rata, a završava se zbivanjima koje simbolizira Križni put. Riječ je o nepunih deset godina, ali kad se zbroje svi opisani burni preokreti, ima u filmu radnje za pravu kroniku, za nešto što se vezuje i uz znatno dulje razdoblje.

Nije važno u kolikoj je mjeri Schmidtov film bio putokaz, ustanovljivo usmjerenje bio je svakako događaj stjecanja neovisnosti, i gotovo odmah nastaju tri filma slične tematike, tri filma usredotočena na zbivanja trajanja od barem dvadeset godina — od 1971. do trenutka njihovaa nastajanja (stjecanja neovisnosti): Priča iz Hrvatske Krste Papića, Krhotine Zrinka Ogreste i Zlatni dani Davora Žmegača. Svega tri filma, rekao bi neupućeni, ali treba imati na umu da su ih realizirali istaknuti redatelji i da je u te dvije-tri godine snimljeno ukupno jedva desetak filmova.

Potraga za novim

Taj je broj velik i zato jer se njime poprilično iscrpljuju naše stvaralačke i recepcijske moći. Naime, u maloj kinematografiji već sam taj sugerirani postotak stvara dojam da se sve s nekoga područja iscrplo i da bi sve slično (a što bi se još moglo realizirati) donekle bilo i ponavljanje. A na sličan način i naše je gledateljstvo spremno prihvatiti tematski, svjetonazorno i žanrovski sličan film. Nije, naime, u našem slučaju riječ o masovnom gledateljstvu zbog čije bi se brojnosti za svaku pojedinu vrstu našao uvijek dostatan broj plaćatelja ulaznica i, da ne duljimo, zbog toga je, čini mi se, po prilici svaki drugi film upravo osuđen da bude potraga za što je moguće više novim, da bude nekakav eksperiment. A to je rijetko kada dobro!

Ipak, neki su sadržaji duboko ugrađeni u svijest sredine, oni su uvijek na neki način potencijalno aktualni, i ako je ondašnji hrvatski film koji je zračio potrebom za novim zapravo rekapituliranjem naznačenog razdoblja prestao postojati, javili su ipak i ubrzo i njegovi ne baš tek diskretni produžeci. Počela su se rekapitulirati novija razdoblja ili su neki elementi u zapletima/raspletima filmova dobili nešto od repetitivne, potencijalno dakle i kroničke forme. Bez kronološkoga reda, u filmu Zavaravanje Željka Senečića prikazalo se što se zbivalo istoj osobi, na približno istim mjestima, ali u raznim vremenima nakon početka Domovinskog rata. Nadalje, Lukas Nola u filmu Rusko meso i Hrvoje Hribar u Puški za uspaljivanje, prikazali su, istina, događanja unutar kraćega razdoblja, ali s istom kompozicijom događanja: zlo koje se zbiva na početku filma izgubi na trenutak svoje tragove, a onda se eksplozivno pojavljuje na njegovu kraju; prikazano je razdoblje kratko, ali naznačena svojevrsna okvirna forma barem sugerira neki dulji protok vremena. I kuriozum — koji ne pripada tome da tako kažemo podžanru — Treća žena Zorana Tadića. Sve se zbiva potkrajm 1991, uz muziku sirena u Zagrebu, ali se citatski prepričava i ono što se zbilo znatno ranije u Beču (u filmu iz 1949, Trećem čovjeku Carola Reeda). Kao što se prije nisu mogli snimati takvi povijesno rekapitulacijski filmovi, nije bilo mogućnosti ni da se snimi nešto poput Trećega čovjeka. U rekapitulacijskim filmovima na ekran je došla povijesna prošlost, u Trećoj ženi je, pak, na ekran došao film iz već dosta daleke povijesti filma. I napokon, ali ne iscrpljujući sve primjere i dodirna područja, tu su i tri najnedavnija. Dokumentarni Novo, novo vrijeme Rajka Grlića i Igora Mirkovića rekapitulira politička (predizborna) događanja iz razdoblja prije posljednjih izbora, Maršal Vinka Brešana spaja u priči mentalitete prošlosti (nakon Drugoga svjetskog rata) i mentalitete sadašnjosti (nakon Domovinskog rata), a film Lukasa Nola Nebo, sateliti, da bi nešto rekapitulirao nalazi povod i u amneziji. Nije li to slutnja kraja hrvatskoga rekapitulacijskog filma?

Rekapitulacijski poriv

Djeluje kao da jest, ali ipak nije. Ovaj tekst nastao je iz želje da povjerenici za izbor filmova u sezoni 2000/2001. komentiraju primljene tekstove. Na području igranoga filma javilo se oko četrdeset scenarija, pa bi to iziskivalo dulji ili odveć shematski tekst. Ili bi se, pak, trebalo upustiti u komentare nečega što je čitatelju potpuna nepoznanica. Zbog toga došlo se do odluke da se obradi aspekt koji je historiografski sam po sebi podosta zanimljiv. A s obzirom na nj, i primljene tekstove, može se konstatirati da naznačeni rekapitulacijski poriv nije napustio hrvatske sineaste. Ima više takvih što prihvaćenih što neprihvaćenih projekata, a bitna je razlika što su se javili scenariji koji tretiraju samo jedan događaj iz prošlosti ili koji djelomično nostalgijski, čak pomalo i felinijevski, obuhvaćaju neko dulje razdoblje iz prošlosti. Bilo je, pak, vrlo malo scenarija s ambicijom da rekapituliraju razdoblje koje je obuhvatio prvi rekapitulacijski val, bilo onih koji bi htjeli obuhvatiti to razdoblje i u posljednjega desetljeća milenija, bilo onih koji bi rekapitulirali samo posljednje desetljeće. Sveukupno gledajući, možda je to i dobro. Naime, postoji strah i od déjŕ vua, ali i od nama često svojstvene brzopletosti.

Ante Peterlić