Nije Japan trešnja u cvatu

Amélie Nothomb, Strah i trepet, prev. Ivana Carette-Šojat, naklada Vuković&Runjić, Zagreb, 2001.

Sjajno je kako Amélie Nothomb (1967), mlada belgijska spisateljica, u svom pretposljednjem romanu Strah i trepet, nagrađenu nagradom Francuske akademije za najbolji roman 1999, spaja dvije nespojive tradicije. Tematski i duhom roman pripada Istoku. Kritičkim pogledom, ironijskim odmakom i naracijskim postupkom Zapadu.

Strah i trepet zapravo nema ni fabulu ni zaplet, osnovne elemente na kojima prosede gradi zapadna romaneskna tradicija. On prati godinu dana rada autorice u tipičnoj japanskoj megakorporaciji Yumimoto, rada koji započinje na marginalnom uredskom mjestu da bi se srozao do posla čuvarice i čistačice zahoda. Riječ je o godini sukoba civilizacija i vrlo neravnopravna rata, u kojem se japanski mentalitet iživljava nad suptilnim zapadnim sentimentom opterećenim vrlo neugodnom i Japanu potpuno nepriličnom osobinom: navikom da kaže vlastito mišljenje. Taj u Japanu bogohulni čin autoricu knjige srozava sve dublje na ljestvici vrijednosti japanske radoholičarske civilizacije, koja ne dopušta pravo na individualnost.

Dijete Istoka

Amélie Nothomb u ovoj izvrsnoj autobiografskoj prozi uspijeva uspostaviti narativni model koji odgovara okolini i koji se izravno nadahnjuje primijenjenim budizmom — zenom. Njezin je roman jednostavnošću, svedenošću i lapidarnošću vrlo blizak japanskom poimanju svijeta, ponajprije baš zenu. Nothombova na neki način i jest dijete Istoka, rođena je u Japanu kao kći belgijskog veleposlanika, glatko govori japanski, a osim u Tokiju više je godina živjela i u drugim zemljama Azije. Njezina spisateljska karijera započinje baš negdje u vrijeme koje slijedi završetku rada u Yumimotu i povratku u Europu. Od te 1992, kad je napisala Higijenu ubojice (nedavno prevedenu i na hrvatski u izdanju Algoritma) roman za koji su ugledni, sijedi francuski književnici zaključili da ne može biti djelo debitantice jer je odveć pametan, do prošle godine, kad je objavila Metafiziku cijevi, Nothombova je objavila ukupno devet romana na koje su publika i kritika redovito vrlo dobro reagirali.

Strah i trepet neodoljivo u svojoj realizaciji podsjeća na japanski tradicionalni zen-vrt, obično smješten u mravinjaku, velikoj urbanoj cjelini. Beskrajno miran i pun sklada, a okružen potpuno suludim urbanitetom koji nema ni vremena ni volje da bude skladan i miran. Japan je pakao, spoznaje autorica koja je odrasla u zabludi da je kao dijete živjela u Japanu — zemaljskom raju. S takvom spoznajom ne preostaje joj drugo nego spustiti se u deveti krug, koji se nalazi baš na 44. katu Yumimota, u zahodu na kraju hodnika, izdržati na svom radnom mjestu cijelu ugovorenu godinu i otrpjeti sva poniženja neprilična nenaviknutu zapadnom duhu. U Japanu život je sveden na posao, tvrtka, a ne obitelj, mjesto je odanosti i posvećenosti, a od bijedna položaja žene u tom je radoholičarskom društvu bjedniji jedino položaj muškarca, zaključuje belgijska spisateljica, koja je to spoznala na vlastitoj koži. Civilizacija koju poznajemo preko lijepih razglednica, tradicije i egzotičnih narodnih običaja zapravo je civilizacija u kojoj svaki zaposleni nosi vlastiti križ i koja nalazi malo vremena za svoje podanike.

Literarni zen-vrt

Strah i trepet roman je djevojčice koja je željela postati Bog, da bi se odrastanjem srozavala sve niže u svojim ambicijama i u Yumimotu došla do dna, gdje je shvatila da je na njezinu »veliku žalost za mene i ništavno bilo predobro«, čime je savršeno ušla u duh prosječnoga Japanca, uposlenika megatvrtke.

Svemu unatoč Strah i trepet nije depresivna proza, Nothombova, i kad je na dnu, duhom ostaje negdje izvan prozora svog 44. kata kroz koji se svakodnevno (samo duhom) baca u grad pod sobom. Na samo jednom mjestu autorica priznaje da je za boravka u Japanu imala i privatan život izvan svoje tvrtke, život u kojem je bila voljena, ali u svom romanu zgradu i njezin kafkijanski svijet vlastite čudne logike u kojem ne egzistira emocija ne napušta ni jednom. U prozi koja razgolićuje fascinantnu civilizaciju zasnovanu na redu, radu, disciplini i smrti ljudske komunikacije nema ni traga od klasičnih stereotipa koje zapadnjak ima o Japanu: ni trešnje u cvatu, ni haikua, ni mirne kontemplacije. Čak i kad se ljepota, utjelovljena u nadređenoj Fubuki Mori, pojavi, ona u sebi nema ničeg osim jala i jada, koji može rezultirati jedino zlom. Zahod u takvu sustavu postaje terminalno mjesto na koje Japan smješta cijeli Zapad i njegovu (inferiornu) civilizaciju.

Proza Nothombove rijedak je dar ljubiteljima dobra štiva, literarni zen-vrt koji vapi da se kroz njega prošeta zaklonjen iza sigurne ograde sklada koja štiti od brutalne zbilje o kojoj roman govori.

Jasen Boko