Neshvaćeni Krleža

Neshvaćeni Krleža

Michelangelo Buonarroti zahtijeva mnogo maštovitijeg redatelja i glumački mnogo sugestivnije protagoniste

I dan-danas, nakon gotovo čitavog stoljeća i nekoliko zaista uspjelih scenskih uprizorenja, Krležine Legende postavljaju pred rijetke redatelje koji se odluče suočiti s nekom od njih velike probleme. Gianfranco Pedulla iz Firence uhvatio se ukoštac s njima, te u talijanskom prijevodu Silvija Ferrarija postavio Michelangela Buonarrotija u Talijanskoj drami HNK Ivana pl. Zajca, a u suradnji s vlastitim kazalištem Teatro Popolare D'Arte. Iako je ideja Michelangela Buonarrotija — Umjetnikova borba s elementima, kaosom, okolnim svijetom i samim sobom — u srži dramatična, taj je tekst scenski problematičan ponajprije iz dvaju razloga: s jedne strane, monološko i dijaloško tkivo vrlo često upada u esejističko intelektualiziranje koje odveć eksplicitno otkriva ideju drame; s druge, u bogatim didaskalijama pjesničkim je jezikom dočarana neobuzdana igra mašte koja zanemaruje realna ograničenja scenski ostvarive građe. Scensko je znakovlje dramski kontrapunkt Michelangelu, tako da u Krležinom tekstu ne igraju samo akteri, nego i važan aktant koji sačinjava sve što možemo obuhvatiti osjetilima — zvukovi, mirisi, boje, slike... prizivajući takozvani totalni teatar.

Pedulla i Stefania Battaglia (scenografkinja i kostimografkinja) odlučili su ekspresionističku bujicu svesti na strukturalno-simbolički minimalizam blizak Craigu. Osjetilno bogatstvo zamijenjeno je dominantnim stiliziranim elementima-znakovima. Skele u Sikstinskoj kapeli djeluju poput kakve moderne građevine — stroja s plohama i mostićima, čiji je središnji dio žičana struktura, koja se diže i spušta između dva velika kamena bloka. S vremena na vrijeme spušta se i velika kamena stijena — neobrađeni element, uteg Michelangelov. S obzirom da je vanjsko već u samom tekstu unutarnje (Michelangelove snovite vizije), na taj je način burni kovitlac njegove psihe sveden na statičnost vrlo ilustrativno mišljena znaka, te samim time poništen. Dakle, iako teorijski legitimno mišljen i precizno proveden, takav postupak isključio je iz dramske igre važnog aktanta, pa su prizori Michelagelove stvaralačke borbe s materijom svedeni isključivo na snagu dramske riječi i maštu publike. Želeći se odmaknuti od iluzionizma, redatelj i scenografkinja nisu dospjeli dalje od plošne ilustracije.

Ni Michelangelovo sučeljavanje sa svijetom ograničenih, svakodnevnih stvari — pića, zabave i žena — nije prošlo mnogo bolje. Iako Pedulla izbjegava realizam, njegova je režijsko-koreografska (koreografiju potpisuje Carlos Araya) stilizacija scene u krčmi (kao i povremenih koreografiranih prizora) na idejno-stilskoj razini nedovoljno osmišljena i bez čvrsta autorskog uporišta, a na izvedbenoj nedorađena, pa vrluda na granici s neuvjerljivom i improviziranom realističnošću. Prizor u krčmi djeluje kao blijeda sjena Tauferova Kraljeva (čak su i maske Tonija Plešića slične onima iz Kraljeva). Kontrast makabrične jezovitosti krčme i Michelangelova usamljena vapaja za Životom posve je izgubio na snazi.

S obzirom da je predstava svedena na statičnost i ilustrativnost koje su bliže opernoj nego dramskoj režiji, mogle su je spasiti jedino prvorazredne glumačke interpretacije, koje bi nam isključivo riječima dočarale anarhičnu i ekstatičnu dramaturgiju Michelangelovih vizija. Nažalost, glumci su dosegnuli samo razinu prosječne igre na fizikus i time je snažni dramski razdor ostao ne samo površan nego mjestimice i posve neprisutan. Gosti iz Italije Pier Luigi Zollo (Michelangelo) i Giusi Merli (Nepoznati) vizualno su, svaki na svoj način, savršeni za likove koje interpretiraju i glumački solidni, ali to u ovom slučaju nije dovoljno. Čini se kao da unutarnja Michelangelova borba prolazi negdje pored Zolloa, a on nam je samo prepričava. Nema u njegovoj glumi za ovu ulogu nužnih krikova, nema ekstaze, ni strasti. Užasa i ljepote stvaranja; dna i vrhunca. Sve je nekako pravolinijski. Toliko mlako da na trenutke na energetskoj razini uopće ne razaznajemo što se to na sceni zbiva. Shvaćamo gdje smo ne po tome — kako, nego samo po onome — što nam Zollo govori. Njegova je borba samo sjena borbe o kojoj nam priča riječima. Paradoksalno, predstava čija je tema tajna, veličina i tragika umjetničkog stvaranja, a njezin cjelokupni konačni rezultat ide u prilog Platonovoj tezi o umjetnosti kao o sjeni sjene! Giusi Merli igra isključivo svojom osebujnom pojavnošću, ali glumački ona nije dovoljno snažna da bi iznijela mefistofelski lik Nepoznatog. Zbog konflikta između užasa koji Nepoznati predstavlja i nemogućnosti da taj užas glumački predoči, zapada u svojevrsnu grotesku, koja ipak nije mišljena kao groteska, nego je samo slučajno i stoga nedorađeno odskliznuće od željene ozbiljnosti. Andreja Blagojević nije uspjela dosegnuti razinu eteričnosti nužno potrebnu idealnom liku Beatrice Laure — Vittorije Colonne. Najbolju je glumačku kreaciju ostvario Giulio Marini kao Papa. Frazeologija crkvene vlasti došla je do punog izražaja isključivo zahvaljujući njegovu suzdržanom govoru i minimalnoj mimici, a njegovo je tijelo bilo uokvireno golemom mantijom, pa se doimao kao velika nepokretna lutka. U predstavi glume još i Rosanna Bubola, Gianluca Guidotti, Francesco Manetti i Toni Plešić.

Više od glumaca govore nam glazba Jonathana Farallija i najbolji segment predstave — svjetlo Denija Šesnića, jedini koji se približavaju atmosferi prisutnoj u tekstu. U pojedinim prizorima upravo glazba (iako na trenutke možda odveć melodramatska i ilustrativna) uspijeva biti jedinim označiteljem promjene dramske situacije (odnosno, unutarnjeg Michelangelova previranja). Da nema nje i da ne razumijemo tekst, mnogo puta ne bismo znali što se u predstavi događa. Michelangelo Buonarroti zahtijeva mnogo maštovitijeg redatelja i glumački mnogo sugestivnije protagoniste.

Jedina je neporeciva vrijednost ove predstave ona kulturološka — nakon Rijeke i Istre, predstava će se igrati u Firenci, Arezzu i Capreseu, Michelangelovu rodnom gradu. Talijanskoj će kulturnoj javnosti biti predstavljeno jedno djelo najvećeg, a njoj slabo poznatog, hrvatskog pisca dvadesetog stoljeća.

Tajana Gašparović