Multimedijalni fenomen

Multimedijalni fenomen

Svjetska nagrada za ples Nijinsky pandan je filmskom Oscaru, ne samo po značenju nego i po glamuroznosti svečane dodjele kao završne večeri i vrhunca MDDF

Kneževina Monako okupana prekrasnim toplim sunčanim vremenom i proljetnim ugođajem usred prosinca bila je prvi put domaćinom velike međunarodne manifestacije posvećene plesu. Od 13. do 17. prosinca, na samom izmaku 20. stoljeća, održan je plesni forum festivalskog, sajmenog i nadasve promotivnoga značenja. Njegovo ime s francusko-engleskom jezičnom doskočicom — Monaco Danses Dances Forum (MDDF) upućuje na internacionalnu širinu publike kojoj se obraća. Monegažani su plesom simbolično zatvorili stoljetni krug jednog od najistaknutijih i najvažnijih segmenata svoje kulturne politike. Ruski balet Sergeja Djagiljeva, koji je djelovao između Pariza i Londona, godine 1911. srdačno je dočekan u Monte Carlu. Svojim rijetko ponovljivim sastavom ponajboljih umjetnika epohe, ne samo vrhunskih baletana ruskog Carskog baleta, nego i predstavnika drugih umjetničkih područja — poezije, slikarstva, glazbe (Cocteau, Picasso, Stravinski i ostali), ostavio je neizbrisiv trag.

Balet i ples uhvatili su čvrste korijene u Monaku. Balet Monte Carla međunarodno je afirmirana trupa. Plesnu umjetnost osobito je poticala princeza Grace, a sada to čini princeza Karolina. Pored operno-baletne kazališne dvorane Garnier u čuvenom Casinu i plesnoga doma L'Atelier, za prvi MDDF izgrađen je velebni, arhitektonski dobrano u 21. stoljeću Grimaldijev forum, višenamjenski kazališno-kongresno-izložbeni i konferencijski centar. Poticaj da se za njegovih 35.000 m2 prostora Ligurskom moru otme komadić u središtu Monaca dao je njegov suveren princ Rainer III. Grimaldijev forum ima tri velike dvorane: Dvoranu prinčeva s 1.900 mjesta, pozornicom od 690 m2 i scenskom opremom najsuvremenije operne kuće, Dvoranu princa Pierrea s 800 mjesta i Dvoranu Camille Blanc sa 400 sjedala, te jedanaest manjih dvorana. Kneževina je odvajala 35 do 40 posto godišnjeg državnog proračuna za njegovu izgradnju. U cjelini to iznosi milijardu franaka uloženih u kulturni centar koji je zamišljen kao glavni ekonomski faktor male, ali do najviših granica urbanizirane, sofisticirane i prirodom oplemenjene kneževine.

Mjesto susreta i razmjene

Pet dana trajanja MDDF-a ples je bio u središtu zanimanja kao fenomen ljudske stvaralačke i umjetničke djelatnosti i kao medij koji u sprezi s novim tehnološkim mogućnostima postaje multimedijalan. Potpuno je ostvarena namjera da se prikaže povezanost plesa s ostalim umjetnostima kako bi se privukla što šira profesionalna publika s drugih kulturnih područja kao što su glazbenici, fotografi, filmaši, multimedijalni autori, agenti i menedžeri. Forum je bio mjesto susreta, razmjene iskustava, upoznavanja, rasprava, predstavljanja mladih plesača. Održan je niz predavanja, radionica, projekcija, izložaba, prezentacija, profesionalni sajam. Sve što ples jest i što želi biti moglo se vidjeti na jednome mjestu. Organizacija MDDF-a funkcionirala je savršeno.

Unutar programa smjestio se 8. međunarodni natjecateljski festival plesnog filma i videa Dance Screen 2000, što se održava od 1990. godine. Dance Screen održava se u četiri kategorije: kategorija A studijska su scenska ostvarenja, kategorija B obrade za kameru, kategorija C koreografije za ekran i kategorija D dokumentarni programi. U kategoriji A sudjelovalo je 45-minutno ostvarenje Hrvatske televizije Big is Beautiful koreografkinje Mirjane Preis u izvedbi Studija za suvremeni ples, režiji i produkciji Nane Šojlev. U kategoriji C sudjelovala je Slovenska televizija s koreografijom Tokata i fuga u d-molu J. S. Bacha Milka Šparembleka, u izvedbi Baleta SNG u Ljubljani i Šparemblekovoj televizijskoj režiji.

Pobjednik Dance Screen 2000 kratki je desetominutni film Ptice u produkciji BBC Classical Music Television, režiji Davida Hintona i koreografiji Yolande Snaith. Film je podnaslovljen kao ples za kameru. To je plesni film bez plesača, a ipak ispunjen fascinirajućim pokretima. Kroz njegovu režiju, glazbeno i koreografsko promatranje i opažanje, prirodni i neuvježbani pokreti ptica postaju novo plesno iskustvo.

Pokreti i let ptica u kojima je žiri vidio plesnu poetiku ukazuje na vertikalu što ju je MDDF jasno izrazio još prije više od godinu dana, kada su počele završne pripreme za manifestaciju i pozivanje sudionika. Tada je naglašeno da ples nema granica ni određenja. Svatko tko pleše dobrodošao je i ima jednaka prava. Je li to klasični balet, tehno-balet, dulji ili kraći performans, latinoamerički plesni ritam, tradicionalni kraljevski dvorski ples s otoka Jave, (zapravo, folklorni nastup par excellence, praćen glazbeničkom skupinom — zapravo cijelim orkestrom — autentičnih tradicionalnih glazbala), svejedno je. Baletni i plesni umjetnici cijeloga svijeta dobili su u Grimaldijevu forumu nov prostor za kreativno djelovanje. Kneževina Monako potvrdila je svoju tradicionalnu zainteresiranost za balet i ples i predstavila se kao svjetsko središte njihova promicanja.

Dojmljive dragocjenosti

Jedna od atrakcija MDDF-a bila je izložba fotografija Plesači na svjetlu iz zbirke Otta Bettmanna. Zadivljujuće je kako su fotografije uređene, pa se one iz dvadesetih i tridesetih godina doimlju kao da su jučer snimljene. Organizatori su objavili katalog koji će svakom ljubitelju plesa biti dragocjeni album najvećih ličnosti 20. stoljeća. Među inima zastupljeni su članovi Djagiljevljeva Ruskog baleta Ana Pavlova, Vera i Mihail Fokine, Vaslav Nijinsky. Vaslav Nijinsky posebno je poglavlje Monako Danses Dances Foruma.

Njegovo ime i njegov lik na kipiću, replici nedovršene skulpture Augusta Rodina iz 1912. godine, od sada pa nadalje nagrađuje najbolja ostvarenja na području plesa. Svjetska nagrada za ples Nijinsky pandan je filmskom Oscaru, ne samo po značenju nego i po glamuroznosti svečane dodjele kao završne večeri i vrhunca MDDF. Završnu pozlatu dali su Karl Lagerfeld, koji je osmislio dodjelu nagrada, nazočnost kneževske obitelji i predsjedanje princeze Karoline, a supstancu mnogobrojne najistaknutije ličnosti baleta i plesa 20. stoljeća.

Svjetska nagrada za ples Nijinsky dodijeljena je za 1999. godinu u šest kategorija. Kako bi osigurali što veću demokratičnost u dodjeli nagrada, organizatori MDDF predvidjeli su proceduru glasovanja na tri razine. U žiri novinara pozvali su 146 članova — baletnih kritičara i novinara koji prate ples iz 38 zemalja cijeloga svijeta koje ostvaruju zapaženu plesnu aktivnost. Oni su predlagali po pet nominacija za svaku os šest kategorija, kao i članove stručnog žirija. Stručni žiri sastavljen je od 87 članova i oni su glasovali za pobjednike. Njihovim glasovima pribrojen je manji broj glasova najšire publike pristiglih Internetom.

Kada su objavljene nominacije u kategoriji za najbolju plesačicu, odmah je bilo jasno da je Sylvie Guillem favoritkinja bez obzira na konkurenciju uvaženih Bernice Coppieters, Aurelie Dupont, Palome Herrere, Lucije Lacarre i Uliane Lopatkine. Ta đavolica koja svojim tijelom može učiniti što joj padne na pamet, i to s najvišim stilom, doista je bez konkurencije.

U kategoriji najboljih muških plesača neizvjesnost je bila veća: Julija Boccu, Josea Manuela Carrena, Nicolasa Le Richea, Vladimira Malakhova i Faruka Ruzimatova pobijedio je jedan od najbojih izdanaka baletne škole Pariške opere Manuel Legris.

U kategoriji posebne nagrade nominirani su bili Alicia Alonso, Mihail Barišnjikov, Merce Cunningham i Riverdance. Pojava Riverdancea u nominacijama izazvala je nemala čuđenja, pa se pri tome valja podsjetiti na prije navedeno MDDF-ovo pravo na ples za sve. Pobjedu Mercea Cunninghama ne treba posebno objašnjavati.

Pobjeda plesača

Ostale tri kategorije bile su apsolutno u znaku Jirija Kyliana, koji se, pojavljujući se treći put na pozornici, počeo ispričavati da mu je neugodno, naglašavajući da ova nagrada pripada svima koji plešu i znači njihovu pobjedu. On osobno dobio je Nijinskog u kategoriji za najboljeg koreografa, njegova predstava One of a Kind u izvedbi Nederlands Dans Theatera nagrađena je kao najbolja predstava odnosno koreografsko djelo, dok je Nederlands Dans Theater, kojemu je Kylian više od dvadeset godina, sve donedavno, bio umjetnički ravnatelj i za koji je načinio pedeset koreografija, dobio Nijinskog u kategoriji za najbolji ansambl.

Jiri Kylian pretekao je u svojoj kategoriji Pinu Bausch, Matsa Eka i Williama Forsythea, a Nederlands Dans Theater Balet Pariške opere, Balet Monte Carla, Balet iz Frankfurta i Balet Kirov. Nominirani u kategoriji za najbolju predstavu još su bili Biped u izvedbi Cunningham Dance Company, In Spite of Wishing and Wanting u izvedbi Ultima Vez Company, predstava Salt trupe Lalala Human Steps i Trnoružica Baleta Kirov.

U kategoriji za posebnu nagradu organizatore su gotovo do posljednjega trenutka mučile dvojbe, pa su odlučili prvobitno nominiranog Mauricea Bejarta izdvojiti i dodijeliti mu počasnoga Nijinskog kao umjetniku koji je demokratizirao ples 20. stoljeća i izrazio različitost pojedinih kultura i civilizacija. Još jednu počasnu nagradu dobila je Cyd Charisse kao najveća plesačica u povijesti američkoga glazbenog filma.

Nije nevažno spomenuti da je među 38 zemalja što su na ovaj ili onaj način sudjelovale na MDDF bila nazočna i Hrvatska. Pored sudjelovanja na festivalu Dance Screen 2000, u radu žirija sudjelovali su Vesna Butorac-Blaće i Milko Šparemblek iz Zagreba i Gordana Frank iz Rijeke kao članovi stručnog žirija te Mladen Mordej Vučković i Davor Schopf iz Zagreba kao članovi žirija novinara.

Osmero odabranih nositelja Nijinskog, a nagrada ima i novčani ekvivalent od 15.000 eura, proizašlo je iz niza od 1.311 umjetničkih imena predloženih za nominacije. Svima njima, iako nisu išli u konačne nominacije i postupak glasovanja, MDDF odao je počast uvrstivši sva imena u programsku knjižicu svečanosti dodjele Nijinskog kao »predstavnicima kvalitete i vrijednosti plesa današnjice širom svijeta«. Iz Hrvatske su bili predloženi: Svebor Sečak i Ilir Kerni u kategoriji za najboljeg plesača, Irena Pasarić, Maša Kolar i Bruna Reić u kategoriji za najbolju plesačicu, Ivica Sertić i Norman Dixon u kategoriji za najboljeg koreografa, Vragolasta djevojka Normana Dixona (HNK Rijeka), Citadela Gagika Ismailiana (HNK Split), Balade... koje donosi vjetar... Vasca Wellenkampa i Ne hodi po travi... padaju anđeli Ivana Faviera (HNK Zagreb) u kategoriji za najbolju predstavu, Balet HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci u kategoriji za najbolji ansambl, te folklorni ansambl Lado u kategoriji za posebnu nagradu.

Davor Schopf