Mjesto na koje se lako naviknuti

Mjesto na koje se lako naviknuti

Možda se nisam trudio dovoljno, možda sam olako pristao na zapadnjački welfare glanc, ali od zapadnoaustralske kulturne ponude više mi se svidio tamošnji lifestyle

G'day mate, how are ya!

Baš kada pomislite da znate nešto engleskoga jezika, nađete se u Australiji! Da biste se osjećali dijelom down under svijeta, morate barem izdaleka svladati Aussie English, specifični i ponosni proizvod multikulturne Australije. Dovoljno je tek usvojiti obilje izvrnutih samoglasnika i barbarskih zvukova (tako o njima autentični Englezi misleći pritom na česta elidiranja vokala i gutanje slogova), zatim svladati izgovor i uporabu hrpe riječi kojima podrijetlo ponekad nije lako odgonetnuti (engleski radnički i londonski lopovski vokabular, začudni leksik starosjedilaca — Aborigina, irski utjecaj, američki postratovski media slang, raznorazni migrantski premazi još od zlatne groznice 1850...), i konačno, potrebno je brzo se priviknuti na glasovitu australsku neposrednost i ljubaznost u komunikaciji. To znači u dolasku: G'day. Hi; Hiya. How ya goin' mate — orright? G'day, you old bastard (samo među dobrim znanicima)! How's tricks? How are ya?, odnosno u odlasku: Catch-you-later; Cop-you-later. Ciao. See ya (later on). Ipak, bez obzira koliko se trudili pištati i šuštati na australsku, zaboravljajući školski engleski, domaćini će vas s osmijehom na licu, vrlo srdačno, zamoliti da ponovite to što ste upravo rekli, jer — eto — ne zvuči baš aussie. No worries, mate, wellcome to Australia!

Samo su nebo i oceani veći

U naše odredište, Perth, glavni grad federalne državne jedinice Zapadna Australija, trenutno je najbrže (22 sata) i najjeftinije (oko 1.100 USD) doći izravno iz Zagreba zrakoplovnom tvrtkom Malaysia Airlines. Monotonu i napornu buku zrakoplova smijenit će grad vrlo tople klime (sada je tamo prijelaz ljeto/proljeće s plus 30), tipično zapadnjačkoga poslovnoga izgleda, s desetak nebodera u centru i više desetaka predgrađa u kojima živi oko 1.200.000 stanovnika. Cjelokupna Zapadna Australija broji oko 600.000 stanovnika više, tako da na površini koja je otprilike nešto manja od polovice Europe živi samo 1.800.000 stanovnika. Mjesta ima za sve i na sve strane. Ako se pokaže da je neka cesta prometno preopterećena, lako se nadogradi još koja traka: na ravnom, pustinjskom tlu nije potrebno graditi usjeke, tunele ili vijadukte. Ako su predgrađa popunjena, nije problem proširiti se na istok ili na sjever od grada. Udaljenosti i prostranstva su golemi. U Zapadnoj Australiji sve je tako huge, i to odmah fascinira europskoga (hrvatskoga!) posjetitelja navikla na vizure napučenih i kondenziranih gradskih veduta, odnosno na brižno racionalizirani krajolik u kojem nema prostornoga razbacivanja. Posve je normalno otići na kavu iz, recimo, sjevernoga predgrađa Hillarys, u gradsku luku-gradić Fremantle na jugu, i na to, uz brzi auto i sigurni highway, potrošiti u jednom smjeru oko 30-40 minuta. A zapravo je riječ o susjedstvu. Perth je odvojen od ostatka Australije pustinjskim prostranstvom nazvanim Nullarbor (lat. nulla arbor, bez drveća) — navodno je to najizoliraniji glavni grad neke državne jedinice na svijetu. Tako je to prema istoku: Zapadni Australci stanovnike istočne, napučenije obale sa Sydneyom i Brisbaneom, pomalo omalovažavajući, nazivaju t'othersiders ili Eastern Staters. Zapadna strana svijeta pripada Indijskom oceanu i njegovim kilometarskim plažama, s dosadnim i vrelim staub-pijeskom, kojega pošteno uzvitla tek popodnevni Fremantle Doctor (lokalni naziv za osvježavajući vjetar). Odjednom, iz čista mira, cvrčanje i prženje sunca smijeni napad neugodne pješčane mikrooluje: iglice vas bockaju po tijelu, oči su, kosa i... štošta drugo puni pijeska (tek slučajno pomišljam na jadranske stijene). Napuštate plažu, a iza vas Indijski ocean. O velikim bijelim psima da i ne govorimo. Sljedeće kopno tek je Afrika. Od Australije veći su samo oceani i nebo.

Što je PIAF?

Najvažniji kulturni događaj godine u Zapadnoj Australiji svakako je Perth International Arts Festival (PIAF), koji traje obično oko tri tjedna, ove godine od 26. siječnja do 18. veljače. Njegovi organizatori i promotori žele vjerovati kako je to vrlo poznat festival u svijetu (iduće godine, doduše, časti 50. obljetnicu), ali prije odlaska na južnu hemisferu osobno nisam čuo za nj. Bilo kako bilo, PIAF je u australskim i anglo-američkim okvirima ipak relevantna institucija. Svjedoči o tome nekoliko vrlo poznatih ovogodišnjih gostiju Festivala, od kojih su neki gostovali i u Hrvatskoj: primjerice, Merce Cunningham Dance Company, džezist Branford Marsalis i video-umjetnik Bill Viola iz SAD-a, kazališne skupine Young Vic i Royal Shakespeare Company iz Velike Britanije, brazilska pjevačica u usponu Virginia Rodrigues i ponajbolji suvremeni australski slikar Robert MacPherson. Mnogo se očekivalo od američke talkshow-opere Dennis Cleveland Mikela Rousea, koja je najavljivana kao hit Festivala, ali je doživjela začuđujuće slabu recepciju i podbacila na blagajnama. Djelo, složena mješavina opernoga izvođenja i scenskoga performansa, u kojem operna publika — slijedom scenske agresije i pretvorbe — postaje dio televizijskoga talkshowa nije mogla napaliti ležerne Australce, koji se inače guše od uzbuđenja, smijeha i suza kada gledaju, i to čine svakodnevno, hrpe gluposti koje im u svojim show-emisijama servira Jerry Springer. Inače, ono što sam imao prilike vidjeti tih dana (bolje reći, stigao vidjeti, jer je u četiri tjedna boravka trebalo toliko toga učiniti!), a to su videoradovi B. Viole u John Curtin Gallery i djela (slike, instalacije) R. MacPhersona u Art Gallery of Western Australia (AGWA), nije me se baš dojmilo. Ukratko: dosadno i nevažno (u slučaju Viole), odnosno dosadno i déja vu (u slučaju MacPhersona; odmah sam pomislio — kad bi se barem naša suvremena likovna umjetnost mogla vidjeti na PIAF-u). Autentični likovni radovi Aborigina sasvim su druga stvar, duboka u kontemplaciji izraza i divlja u značenjima, ali uredno komercijalizirana i eksploatirana: lanac suvenirskih dućana Creative Native pokušava valjda sačuvati domorodačku artističku slobodu (kao zamjenu za neku drugu!) prodavajući glasovite točkaste aboridžinske mustre turistima za visoke cijene. Kad smo već kod novca, treba znati da je prošlogodišnji gubitak PIAF-a iznosio punih 2,6 milijuna dolara (direktor Seán Doran nije zbog toga izgubio posao!). Mnoštvo sponzora na čelu s glavnim, Lutrijom Zapadne Australije, spremno je ulagati u Festival i sljedećih godina. Izvanfestivalska ponuda u veljači također nije bila nezanimljiva: izdvajao se koncert kubanskih zvijezda iz svima znanoga Wendersova filma Buena Vista Social Club. Ibrahim Ferrer, Omara Portuondo, Rubén González i njihov orkestar australsku su turneju upravo započeli koncertom u pertskom Entertainment Centre. U kinoponudi prednjačili su Cast Away, Hannibal, Requiem for a Dream i Chocolat. Multipleks-kina s dvadesetak dvorana, koja su vikendom popunjena do posljednjega mjesta, normalna su stvar. U kino ipak treba ići utorkom: nema gužvi, a cijene su ulaznica snižene, umjesto 15 platit ćete 8 dolara.

Što je PICA?

U dijelu grada poznatu po razuzdanom noćnom životu, što uključuje i krvave sukobe azijatskih gengova, u Northbridgeu, smjestilo se nekoliko važnih znanstvenih i kulturnih institucija. Ponajprije spomenuta Art Gallery of W. A., pseudokubusna i neugledna betonska građevina uza sam kolodvor. Unutrašnji izgled, međutim, nešto je sasvim drugo: prostrane i asimetrične dvorane visokih stropova idealne su za sve oblike umjetničkoga iskaza — od štafelajnoga slikarstva do instalacija i videoprojekcija. Stotinjak metara dalje smješten je Perth Institute of Contemporary Arts (PICA), meni najdraže mjesto u središtu grada, ne toliko zbog svoga izložbenoga programa, koji je za moga boravka nudio nezanimljivu izložbu fotografija Simryna Gilla i apstraktnu instalaciju japanskoga vrta (valjda sam to dobro shvatio), koliko zbog ugodne atmosfere koja se osjeća oko PICA-e. Čine je ponajprije studenti koji se motaju oko nedaleke Alexander Library, zapadnoaustralske nacionalne i sveučilišne knjižnice. Oni su i najčešći gosti PICA-e, odnosno njezine birtije metonimijskoga imena Fuel, u kojem sam se i sâm višekratno tankao predivnim tasmanijskim mid-strength pivom Cascade. U istom je prostornom kompleksu smješten i Western Australian Museum, najzanimljiviji po izložbi meteorita palih na područje Zapadne Australije, koje možete, ako vam je gušt, pipkati do mile volje. Susjedstvo PICA-e čini i komorni prostor Blue Room Theatre, ponešto neugledna jednokatna kuća (zapravo kućica u australskim dimenzijama), s galerijom i prostorom za teatarska izvođenja (stotinjak posjetilaca), u kojem je nedavno, prije koju godinu, zahvaljujući tamošnjim Australcima hrvatskoga podrijetla, uspješno izvedeno i scensko čitanje Gavranova komada Čehov je Tolstoju rekao zbogom.

Čitajte i slušajte »24 hours«

Unutar cijeloga toga kulturnoga kompleksa (AGWA, PICA, knjižnica, muzej, teatar), besplatno se dijele novine koje bi se mogle nazvati novinama za kulturu. Uredno složene gomilice »X-press Magazina« mogu se naći i po svim drugim dijelovima grada, na ulazima u šoping-centre, kina i galerije. To je zapadnoaustralski music-movies-arts-style-opinion tjednik (tiska se u nakladi od 40.000 primjeraka) čiju dvotrećinsku sadržajnu strukturu određuju reklame i najave kurentnih tjednih događanja. Tek manji dio jesu tekstovi — bilješke, prikazi, vrlo rijetko ozbiljni kritički prikazi, a eseja ili problemskih/analitičkih tekstova nema. Ambiciozniji i ozbiljniji u analitičkoj/kritičkoj dimenziji svakako je nacionalni »RealTime«, također free street paper. Izlazi dvomjesečno na opskurnome papiru, a grafički mu je izgled, kao i »X-press Magazinu«, upravo katastrofalan. Svaka usporedba s »Vijencem«, u oba slučaja, neprimjerena je i ne bi bila poštena prema Australcima. Međutim, na drugoj strani, ništa se u nas ne može mjeriti s kritički fundiranim i grafički ispeglanim mjesečnikom »24 hours«, koji donosi obilje informacija i kritičkih prikaza iz područja klasične i jazz-glazbe. Nakladnik je sada već glasoviti ABC Classic Radio, državna postaja koja spomenuti glazbeni program emitira 24 sata dnevno. Inače, nacionalni dnevnik »The Australian«, jednako tako i zapadnoaustralski dnevnik originalna naziva »The West Australian«, kao da su prekopirali neke naše nacionalne dnevnike (ili je možda bilo obrnuto!), ali se svakako tu više nema što reći: obilje vijesti, dosta senzacija, bez duboka razmišljanja ili obvezujuće analitike. Ipak, nakon napornoga radnog tjedna, posve primjereno i dostatno za opuštajući subotnji doručak, uz bazen, četveronožne ljubimce i užareno prijepodnevno sunce. Slijedi obligatorno sređivanje vrta, popodnevni BBQ (roštilj), pa tenis ili odlazak na party. Bring your own plate and grog! Kritika kulturnih događaja, razgovori o politici!? Ma vi se šalite.

Samo se čini da je naopačke

Priznajem, priznajem, možda se nisam trudio dovoljno, možda sam olako, promiskuitetno pristao na zapadnjački welfare glanc (ili je to samo kompleks stanovnika zemlje u kojoj rijetko što štima), ali od australske kulturne ponude više mi se svidio tamošnji lifestyle. Zemlju blagostanja i izobilja, u kojoj se čini da su propisi napisani da bi ih se ljudi pridržavali, a ne da bi ih kršili, gdje su prodavačice i bankovne službenice ljubazne da to već postaje neugodno, gdje ljudi uredno plaćaju ulaznice za nacionalne parkove nepostojećim naplatiteljima jer se — eto — igra fair i na povjerenje, gdje vam se svi ispričavaju for your inconveniance (pa makar i samo zato da ih ne biste poslije tužili sudu), gdje javni autobusi i vlakovi ne kasne, a još su i klimatizirani, gdje se stari, povijesni gradovi iz 1827. (!) vole i cijene poput dalekih grčkih hramova — takvu zemlju nije lako ne zavoljeti i ne željeti ponovno u nju doći. Iako jest down under, Australija nije naopačke.

Ivica Matičević