Konačno priznanje

Konačno priznanje

Stvari su se ključno izmijenile kad je novo Ministarstvo kulture, početkom 2000, krenulo sastavljati povjerenstvo za film i utvrđivati koje kategorije da budu sufinancirane na natječaju za film

Među brojnim apsurdima hrvatske povijesti jedan je od dramatičnijih u činjenici da je Hrvatska zemlja izrazito jake eksperimentalističke (avangarde, alternativne) filmske i videoart-tradicije, snažno prisutne u visokoumjetničkim krugovima Europe i Sjedinjenih Država, a da je ona doma desetljećima ostajala bitno marginalizirana, sustavno izvan sustava.

Donedavno.

Naime, Hrvatska pripada u pionirske europske zemlje tzv. druge avangarde. Prva je avangarda bila ona nijema, iz dvadesetih (francuska, njemačka, sovjetska), koja je, kao pokret, zamrla u tridesetim. Druga se počela javljati pedesetih i osobito šezdesetih u Sjedinjenim Državama, a potkraj pedesetih u Beču, potom početkom šezdesetih u Hrvatskoj, a tek potkraj šezdesetih i u sedamdesetim u najjačoj eksperimentalističkoj sredini — Velikoj Britaniji, pa u Poljskoj itd. Eksperimentalni je film u nas oscilirao u plodnosti, ali se stalno nekako i negdje održavao, bilo u isprekidanom, ali upornom radu snažnih pojedinaca (Martinca, Gotovca, Galete), ili u krugu uvjerenih i visoko cijenjenih videoumjetnika (Iveković, Martinis, Horvatić-Beban).

U svjetskoj avangardističkoj sceni

Štoviše, u vremenu kad je hrvatska filmska prisutnost u svijetu preko nagrađivanog animiranog i dokumentarnog filma napadno slabila, upravo su se filmski eksperimentalisti i videoartisti počeli uključivati — po pozivu — u svjetsku avangardističku scenu (Gotovac, Galeta koncem sedamdesetim i u osamdesetima, pa nadalje, bivaju pozivani na povijesne preglede svjetskog eksperimentalnog filma, ulaze u antologijske programe, imaju ture prezentacije vlastitog stvaralaštva); videoumjetnici postaju globtroteri, često radeći svoja djela vani (Iveković, Martinis, Horvatić i Beban) uz stipendije i nagrade, a u devedesetima se u međunarodni optjecaj uključuju i noviji autori.

Hrvatski eksperimentalni film i umjetnički video, odnosno njihovi autori, u tome su razdoblju naš najprohodniji i najprisutniji umjetnički izvoz — daleko nadmašujući i po mjeri prisutnosti i po ugledu (dakako, naravno u visokoumjetničkim krugovima) blijede inozemne festivalske pokušaje naše igranofilmske, dokumentarističke i animacijske proizvodnje.

A sve to vrijeme ostajali su izvan sustava subvencionirane proizvodnje, i to čak i u doba jake otvorenosti inovacijama i novim imenima filmskih komisija što su odobravale subvencijski novac za projekte u fondovima kinematografije, RSIZ-ima. Tek su tu i tamo dodjeljivani novci ponekom rijetkom eksperimentalnom filmu, a nikako videoumjetničkom projektu. Za većinu autora bila je gotovo utopija ići na javne natječaje za projekte. Filmove su mogli proizvoditi tek u klupskoj ili u kućnoj radinosti, a videoumjetnici — ne uspjevši računati na posve nepristupačnu Zagrebačku televiziju — skitali su se po susjednim studijima i u sklopu kratkotrajnih videoradionica (Ljubljanske, Skopske, Beogradske televizije) uspijevali napraviti poneki svoj rad. Ili bi to činili u inozemstvu.

Frustrirajuća situacija

Za mene osobno, kao izvornog pratitelja eksperimentalističke scene (još iz šezdesetih), i njezina rijetkog navijača, to je bila frustrirajuća situacija. Pratio sam kako mnoge plodne ideje lucidnih autora nostalgično odlaze u sjećanje, pod kojim tehnički neprikladnim uvjetima rade vrijedne filmove, ali prikraćena izgleda (prema onome kako su zamislili i kako bi ih mogli uraditi da ne rade u bijednim uvjetima), koliko se pate da skalupe složeniji film, i koliko zbog svega toga rijetko rade.

A sve zato jer 'nisu uračunati' u onaj korpus 'društveno vrijedna stvaralaštva' za koje se odvaja proračunski kulturaški novac, odnosno ponajviše zbog toga što nemaju svoju kategoriju po kojoj bi morali — po obvezi, a ne po slučajnoj milosti — dobiti subvenciju i raditi. Raditi pod operativno pogodnijim uvjetima, redovitije i dotjeranije.

Stvari su se, bogu hvala, ključno izmijenile kad je novo Ministarstvo kulture, početkom 2000, krenulo sastavljati povjerenstvo za film i utvrđivati koje kategorije da budu sufinancirane na natječaju za film, osim, naravno, neizostavnog igranog filma. Uveli su kategoriju kratkog filma, animiranog filma, a uz njih konačno i kategoriju alternativnog filma kao posebnu, a time i obvezatnu kategoriju za stimulaciju. Kao desetljetni navijač za takvo rješenje, nisam mogao odbiti poziv da se prihvatim povjereničkog posla za projekte iz te kategorije.

Nije tu bilo mnogo problema, ali su bili indikativni. Prvo, stvaralačka zajednica nije ni zapazila da se otvorila ta mogućnost. Svoju sam ulogu, zato, shvatio kao aktivni urednik koji zove potencijalne suradnike da dadu tekst, pa sam osobno pozivao one koje znam i do kojih sam mogao doći da dadu projekt na Ministarstvo. Pritom sam imao prednost da izborno zovem one koje poznajem, cijenim, znam im visoke mogućnosti i znam da imaju brojne zamisli u rukavu. Dakako, s veseljem sam prihvatio i projekte iz neočekivane strane. Drugi je problem bio da je, nakon prvoga plodnog odaziva, ostatak godine ostao sušan po količini novih projekata koji su se javili na godišnje otvoren natječaj. Očigledno je da treba vremena kako bi nova neočekivana mogućnost sjela u svijest sredine, da treba vremena da širi krug stvaralaca postane spreman iskoristiti je.

Moje je zadovoljstvo, zasad, u zadovoljstvu samih autora filmova koji su pod — za sebe dosad neočekivano povoljnim uvjetima — izradili svoja djela i vidjeli ih na 35-milimetarskom filmu, onako kako su to prije mogli tek sanjati.

¸Hrvoje Turković