Kazališni zanos

Kazališni zanos

Dani velške drame (3-7. ožujka, u okviru manifestacije Dani Walesa u Zagrebu, u organizaciji British Councila i Hrvatskog centra ITI-UNESCO)

Iako kvantitativno prilično skromni (jedno javno čitanje drame Edwarda Thomasa Kuća od Amerike, jedno javno slušanje drame Lucy Gough Prelazeći sprud i dva predavanja), Dani velške drame ponudili su kvalitativno vrlo zanimljiv program tijekom kojega smo upoznati s nekima od temeljnih odrednica suvremenoga velškog kazališnog i dramskog stvaralaštva, ali i njegova kratkotrajnog povijesnog razvoja, čiji počeci datiraju, nevjerojatno, ali istinito — tek od šezdesetih godina ovoga stoljeća, kad su se pojavile male putujuće družine. Javlja se, naravno, velika opasnost od želje za imitiranjem mogućeg uzora — engleskoga kazališta koje ima bogatu tradiciju. Stoga je središnje pitanje koje si njegovi autori postavljaju: Što je velško kazalište i kakav je njegov identitet?

Kuća od Amerike

Dane je otvorilo javno čitanje drame Kuća od Amerike (House of America, 1989) jednog od najvažnijih suvremenih velških dramatičara, koji je sve poznatiji i izvan Walesa, Eda Thomasa, a u režiji Borne Baletića. To javno čitanje važno je ne samo zbog upoznavanja sa sjajnom dramom u nas prilično nepoznata autora, nego i zbog činjenice koja se odnosi isključivo na hrvatsko kazalište — pojave mladih i uglavnom još nepoznatih glumaca koji su svojim interpretacijama nadmašili mnoge od starijih kolega iz pravih predstava. Nedostatak elemenata koji upotpunjuju scensku iluziju paradoksalno se pretvorio u svojevrsnu prednost, jer se glumci nisu mogli sakriti iza raznovrsnih paravana. Sve što su nam mogli ponuditi bili su oni sami. A to su učinili toliko iskreno i prirodno, unijevši na mala vrata svježinu i zanos kakve rijetko viđamo te stvorivši scensko čitanje koje se svojom finom, posve ogoljelom igrom psiholoških nijansi istaknulo kao daleko zanimljivije od mnogih predstava na repertoarima kazališta. Osim sjajnoj Slavici Knežević, veliki bravo! i Leoni Paramlinski, Radovanu Ruždjaku, Danijelu Radečiću, Jasminu Telaloviću.

Možda im je takav zanos prenio dobri stari Kerouac, na kojeg se Thomasova drama uvelike poziva. Iako krcata referenci iz američke beat-generacije i hipi-kulture, Kuća od Amerike danas u Walesu ima status klasičnoga traktata o potrebi pronalaženja velškog identiteta. Jer, Thomas upravo uporabom spomenutog američkog mita progovara o najaktualnijim problemima velške kulture, tipičnima za sve zemlje čiji je autohtoni Jezik (ne samo u uskom smislu jezika, nego i cjelokupnog izraza koji počiva na kulturnoj samosvijesti i mitologiji) godinama ugnjetavan centriranom politikom Jačega. Vrijednost je Thomasove drame u idealno ostvarenu spoju zanosa i ironijskog odmaka. Jer, sam Ed u okviru je svoga predavanja izjavio da se svojedobno oduševljavao kultnim Kerouacovim romanom Na cesti i njegovom filozofijom življenja. Teoretičarima je, dakako, bitnija ironijska oštrica spram tog američkog zanosa, jer bez nje Kuća od Amerike bila bi samo autorovo intimno divljenje danas društveno zastarjelim kulturnim kodovima.

Ovako, ona je idealan primjer dekolonizacije scene koja vodi takozvanom sinkretičkom teatru, o čemu je u okviru svoga predavanja govorio kazališni kritičar i teatrolog David Adams. Pojam sinkretički teatar preuzet je od novozelandskoga kritičara Chrisa Balmea i izvorno se odnosi na maorsku dramu u Novom Zelandu. Adams, ipak, smatra da se taj pojam može odnositi na svako postkolonijalno traženje identiteta Drugoga, koji je na margini, a ne u središtu moći. Balme definira sinkretičko kazalište kao »svjesnu strategiju koja oblikuje novo kazalište u svjetlu kolonijalnog i postkolonijalnog iskustva«. Na primjeru velške drame to konkretno znači da ona, u borbi za vlastiti identitet, istodobno odbacuje i usvaja kulturu moćne kolonizatorske sile (isključivo na razini Walesa to je Engleska, ali ukoliko proširimo vizuru, to može biti i Amerika). Dakle, s obzirom da je danas u Walesu velški jezik zastupljen u vrlo maloj mjeri, velška drama preuzima engleski jezik, ali koristi se ritmovima velškog govora stvarajući tako svojevrstan konglomerat koji je mnogo bliži Velšanima nego Englezima. Na taj način uspostavlja vlastiti, novopronađeni identitet (ne samo na području jezika, nego i Jezika, čiji je jedan od aspekata i kazalište). Takav je način diverzije blizak liječenju u kojem se rabi virus bolesti da bi se ona uklonila. Dakle, preuzimanjem Jezika koji ih ugnjetava, Velšani ga izokreću u oružje kojim se bore protiv njega.

Prelazeći sprud

Lucy Gough u drami Prelazeći sprud (Crossing the Bar, 1993), izvorno pisanoj za kazalište, ali i radijski vrlo atraktivnoj (hrvatsku je radijsku adaptaciju režirao Darko Tralić), također tematizira jezik. I Gough, kao i Thomas, piše na »Jeziku koji ne razumije«, odnosno na novostvorenu Jeziku čija je forma fluidna i promjenjiva. Kolokvijalnom, osiromašenom jeziku Mladića koji se objesio u zatvorskoj ćeliji, te je tijekom drame na granici života i smrti, suprotstavlja u zbilji nepostojeći hibridni pseudosrednjovjekovni jezik Redovnice. I ovo je drama o traženju vlastitog identiteta u jeziku, odnosno izrazu.

Posljednjega je dana priređeno predstavljanje novoga broja časopisa »Kazalište« (s posebnim dodatkom o velškoj drami), koji su predstavile Željka Turčinović, Ana Lederer i Sibila Petlevski.

Tajana Gašparović