Jelo i odijelo

Jelo i odijelo

Lirski subjekt Nikoline Žunec otkriva se najčešće kao oralni, kao onaj koji očekuje hranjenje, a i što će drugo u svijetu koji slobodu mjeri platnom moći, tj. cijenom parfema

Nikolina Žunec (Karlovac, 1977) godine 1996. osvojila je prvu nagradu na Goranovu proljeću u sekciji juniora. Za sada jedina poetska zbirka birokratsko-lokalpatriotskog naziva Književni krug Karlovac objavljena joj je 1998. Poezija Nikoline Žunec čini mi se najboljom kada je rebelijanska, pankerski izravnija. Onda progovara, možemo reći, generacijski o pritiscima sa svih strana, anakronim institucijama, problemima socijalizacije i individuacije. Tu se lirski subjekt otkriva kao oralni, onaj koji očekuje hranjenje, a i što će drugo u svijetu koji slobodu mjeri platnom moći (»Tek skupi / parfemi na zapešću odaju me kao / mladu i slobodnu«). Na prijelazu je taj subjekt između svojevoljno odabrane neodraslosti, tj. nedoraslosti kao pasivno obrambene varijante koja niječe osobnu odgovornost. Drugi poetsko-motivski sklop sklapa se oko tijela — posebno sklapa — kao jezgre koju treba dizajnirati, uobličiti, učiniti komunikacijski potentnom. Takav izbor oslanja se o narcističku kulturu kao dominantan komunikacijski model. Tijelo i odijelo nerazdvojno su Jedno, poruka koja se odašilje i prima. Pretežitu pasivnost takvog svjetonazora, objektnu ulogu koju preuzima subjekt, posebice ženski, više recepcijsku negoli kreacijsku funkcijsku, probit će i izbalansirati pokoji uskličnik, buntovan, humorističan ili ironičan, koji će tražiti da mu, u prvom redu, bude — dano, jer to je zasluga po sebi. Takvom plemenito idealističkom stajalištu Nikoline Žunec načelno se nema što prigovoriti.

Kruno Lokotar

Samo ovako mogu završiti faks

Kosu mi podignite dizalicama

u zrak,

tijelo mi učvrstite daskama, steznicima,

korzetima i pojasima,

hranite me najlakšom hranom i

voćnim sokom,

obucite me

u najmekšu vunu.

Odstranite mi nokte i dlake i

osigurajte kilograme hidratantnih maski i

obaveznih deset sati sna.

Prozračite mi sobe i

dajte tišinu.

Brinite za moje promjene raspoloženja i bolesti,

ne krivite me i ne

tražite ništa od mene.

Ne pitajte me!

Glazba kvalitetna i

moćna, a filmovi dojmljivi.

I još nešto:

umjesto knjiga dajte mi slušalice sa snimljenim

tekstom.

gradivo pojednostavnjeno

(u obliku kazališne igre), a glasovi muški.

I obavezno neodoljivi.

Željezno cvijeće

Bilo je deset dječaka.

I svaki od njih lovio je žute krijesnice i

spremao ih u staklenku.

One su lijepo svijetlile u noćima koje su

bile crne kao spilje.

I više od stotinu djevojčica

slalo je poljupce tim malim lovcima.

Bio je samo jedan dječak,

i on je zalijevao mrtvo željezno cvijeće.

I možda samo jedna djevojčica zna

kako je ono uspjelo procvjetati.

Urban babe

Multivitaminske tablete

pomažu mi da hodam.

Čupam obrve u tankom luku, moje bolne mjesece,

A ostale šume crnih dlakurina

sječem do kraja, do bijeloga kamenja.

Jedino onu gore hranim ceramidima, medom i

kokosom.

Lišce mi blijedo,

obrazi sramežljivi.

Kurac!

Žutilo mog mrtvog lica zauvijek ubija

jedino puder vrste za nijansu svjetlije od tena.

I to je vrhovni zakon broj jedan!

Mažem ga za ljepotu

bijelim puderom, laganim.

Transparentnost mi je najbolji prijatelj.

Bolesnu ustajalost mojih obraza

prikriva jedino dugodržeće rumenilo.

Na obraze, na bradu,

na vrh nosa.

Svoje kratke i rijetke trepavice produžavam ekstra

crnim maskarama za volumen.

Umornu kosu podižem

plastičnim kopčama, a znoj ubijam cjelodnevnim

zaštitnim stikovima.

Tek skupi

parfemi na zapešću odaju me kao

mladu i slobodnu.

Sićušne sise povećavam push-up grudnjacima.

Nije samo novac to što

odlazi, nego i vrijeme:

od nekretanja, nakupine celulita

slijevaju mi se do koljena,

pa vodim ljubav samo u polumraku.

* * *

Ljudska spika me uopće

ne zanima.

Zanima me samo šokiranje

izazivanje

koketiranje

zavođenje

igra

zanimaju me

pitanja,

odgovori me uopće ne zanimaju

Život jednog djeteta

Hranim se krumpirom,

stanujem

ovdje

ispod stola.

Sakupljam crveno remenje,

mijenjam razglednice

za lažne tetovaže.

Čučim kao sova,

čučim uvijek

osim kada piškim.

Ličim na žensko, ali nisam.

Čekam poštara,

čekam razglednice.

Mijenjam razglednice

za marokanske tabakere.

Beat

Kut običnog prozora i

komad niti na kojoj se

okupljaju ptice.

Maleni prijemnik

emitira jazz.

Krećem na put.

Grad

Jutro je oblačno i

ti spavaš.

Grad je siv, grad je

prepun grada.

Ne smijem ostati uz tebe,

uzimam tvoju kosu i

izlazim.

Ne čuješ.

Ne dodiruješ me.

To je tvoj stan i to

su tvoji stripovi, ja samo prolazim

kroz tebe.

Ti ne čuješ i ne znaš,

to je tvoj grad.

Ne smijem

ostati u njemu.

Sve što imam od onih godina

hrpetina je

tvoje kose u mojim džepovima.

Ljeto II

Ništa se ne

događa, osim što je ljeto.

Ništa ne radim, osim što

ne grizem nokte.

Glazba koju slušam

odgovara mi poput slapova

koji padaju u jezero.

Na mojim su vratima obješene

košnice, a moja su vrata

na rubu grada.

Duboko je ljeto i

moje pčele spavaju ljetni san.

Mir nas je stisnuo, moja se kuća ukočila: čak

i moja crvena haljina visi mrtva na

prozoru.

Kurva

U krevetu sam našla

lutku s vunenom kosom.

I malog vraga koji je

sakrivao kopita.

Pored mene na cesti hodali su

konjić grbonjić,

mali ovisnik i razmaženo dijete.

U mojoj ruci

spavao je miš.

Jupiterski sat na zglobu i

trepavice koje zapinju

za naočale.

Ne mogu te se nagledati.

U moru sam se kupala

s aristokratom, i po milijunskim gradovima

tražila njegove voćne torte.

Plakala sam u

prijateljeve tanke košulje, obilazila

barove s alkoholičarem,

a sajmove s nestrpljivim

prinčevima.

I kao prava mala kurva, ljubila sam ih sve.

Stvari

Stvari su pospremljene,

sjede složene i

šutljive.

Iz dana u dan ih vraćam na mjesto kojemu pripadaju.

Torbe na kvake, deke na

poplune, kreme u ormariće, grudnjake u ladice, suđe

na police.

Milujem ih rukama i

pričam im o

svojim mislima.

One ne govore.

One ne čuju.

Svaki dan su jednako

razbacane i ja ih

kupim i

slažem.

Stvari nisu moji prijatelji.

Samo mi lažu svojom

ljepotom.

Pravim se da im vjerujem.

Vrt i rajske ptice

Na tržnici sam ljetos kupila

majicu s rajskim pticama i

žutu haljinu s naslikanim vrtom.

Danas, kada samoubojstvo dođe po mene,

izađem u grad s

omčom oko vrata, u majici s

pticama i haljini s vrtom,

pronaći onoga

na čijoj je odjeći slika

pustinje i gladnih vukova.

Njemu ponudim

brak za jednu noć, pa ako pristane i

ako se vjenčamo,

poklanjam mu omču, dajem mu najbolje što znam:

ljubav, zabavu i sreću,

čitav svoj život.

Za još jedno

do jutra odgođeno samoubojstvo.