Hitchcock bez Herrmanna

Hitchcock bez Herrmanna

Premda je Alfred Hitchcock surađivao s mnogim poznatim skladateljima, samo je jedan doista znao uhvatiti ono posebno u njegovim filmovima. Bio je to Bernard Herrmann. Suradnja Hitchcocka i Herrmanna započela je filmom Nevolje s Harryjem, a nastavila se u filmovima Vrtoglavica, Sjever-sjeverozapad, Psiho, Čovjek koji je previše znao, Krivo optužen i Marnie. Herrmann je također sudjelovao u stvaranju zvučnih efekata za film Ptice. Suradnja slavnoga redateljsko-skladateljskog para iznenada je prekinuta tijekom snimanja filma Strgnuta zavjesa.

Zašto je između Herrmanna i Hitchcocka došlo do prekida, ni danas nije sasvim jasno. Čini se da je to prije bio sukob između studija Universal i Bernarda Herrmanna nego između skladatelja i redatelja. Naime, šefovi studija zahtijevali su da glazba za Strgnutu zavjesu nosi popularnija obilježja, a Herrmann se tvrdoglavo držao svoga koncepta. Napisao je partituru za neobičan orkestar od dvanaest rogova, dvanaest trombona, dvanaest flauti i poveliki udaraljkaški korpus, na što su producenti oštro reagirali, a Hitchcock se očigledno nije zauzeo za svoga dugogodišnjeg suradnika (što je Herrmanna najviše pogodilo). Herrmannova je partitura odbijena, ali i dalje ostaje pitanje: zašto?

Činjenica da u orkestru nije bilo ni jednog gudača kao i činjenica da je uobičajeni broj puhača ušesterostručen zapravo ne govori ništa. Skladatelj je već odavno pokazao i dokazao svoje stvaralačke sposobnosti, a nedostatak gudača u svojoj verziji Strgnute zavjese prikrio je iznimno vještim baratanjem puhačkim i udaraljkaškim korpusom. Zapravo, Herrmannova glazba (ponuđena na kompilacijskom CD-u Psycho — The Essential Alfred Hitchcock) skladana je tako da se taj nedostatak uopće ne primjećuje.

Ako usporedimo Herrmannovu odbijenu verziju glazbe za Strgnutu zavjesu (CD nudi Suitu iz odbačene partiture) s prihvaćenom glazbom koju je napisao John Addison, skladatelj koji se studiju u tom trenutku našao pri ruci (na CD-u je snimljena njegova Naslovna tema za Strgnutu zavjesu), shvatit ćemo da je razlika minimalna. Doduše, Addison se koristio gudačima, pa se njegov orkestar na papiru doimao manje neobično nego Herrmannov. Ali je, jednako kao i Herrmann, inzistirao na puhačima i udaraljkama, pa su u zvučnom rezultatu (u smislu stvaranja dramatike i napetosti, pa čak i u izboru tempa) dvije partiture prilično slične. Usporedba govori samo o nešto mekšoj boji Addisonova orkestra (zbog uporabe gudača) te o upornoj prisutnosti teme koja šeće od jednog puhaćeg instrumenta do drugog. Za razliku od njega, Herrmann je teme upleo u vertikalu, zbog čega je u odbačenoj partituri zvučnost usmjerena isključivo na unutarnje oblikovanje vizualnoga doživljaja filma. Tako sličnost Herrmannove i Addisonove partiture za film Strgnuta zavjesa dijeli samo mrvica koja stoji između genijalnog i dobrog skladatelja. Šteta što su filmski šefovi bili odviše gluhi, a Hitchcock previše popustljiv te se nisu zauzeli za vrhunsko, nego su ga s lakoćom zamijenili dobrim, ali prosječnim glazbenim ostvarenjem.

Irena Paulus