Graditelj planine

Kemal Mujičić Artnam, Zona Zoo, Meandar, Zagreb, 2000.

Kemal Mujičić Artnam dosad je objavio dvije knjige poezije: Petkom poslije ribe 1994. i Ples 1996, a najnovijom zbirkom Zona Zoo taj mladi četrdesetogodišnjak uglavnom je iznenadio svoje poklonike. U novoj je zbirci Artnam krenuo u borbu s prastarim mitovima o postanku svijeta, ali i s teorijom kaosa i drugim znanstvenim teorijama koje nastoje objasniti najstarija i najteža pitanja. Dakle, u njegovoj novoj zbirci vlada velika širina povijesno teorijskih pitanja, u rasponu od zoologije, antropologije, geologije, seizmologije sve do ekoloških, teoloških, zenbudističkih ili darvinističkih zaključaka. Zbirka je pisana zamahom iskusnog ironista i puna je pritajena humora i topline, što svakako olakšava čitanje i teškim temama daje stanovitu lakoću. Također, zbirka je puna opservacija iz stvarnog svijeta, uglavnom sitnih zooloških skica koje iz daljine podsjećaju na duhovite Darwinove zapise o novim vrstama. Očigledno je da Kemal Mujičić Artnam voli emisije o životinjama u jutarnjem programu i često odlazi u prirodu ili barem zoološki vrt.

Evolucija — književna igračka

Artnam, čini se, ideju evolucije primjenjuje da bi pokrenuo vlastitu pjesmu. U njegovim stihovima evolucija postaje književna igračka, zapravo znanstvena ideja trpi određeno iskrivljenje, karnevalizaciju, degradaciju i revalorizaciju na način kako to svaka ironična književnost čini sa svojim temama. Artnam je ironičan čak i onda kada mu to nije namjera, takav je njegov pjesnički genij, evolucija postaje velika igra, što ona nedvojbeno i jest. Dakle, Kemal Mujičić Artnam gradi veliki mit o nastanku i razvoju svijeta, djelomično usporediv sa starim mitovima i legendama, poput Asturiasa i njegove interpretacije indijanskih mitova.

Zrnce pijeska na brazilskoj plaži

Kao jedinu stvarnu prijetnju evoluciji i ljudskoj civilizaciji Artnam vidi ekološku katastrofu, nestanak i kraj Zemljine atmosfere. Moram se složiti s njim, to bi zaista bio čovjekov tragični kraj. Čovjek se, naime, umiješao u povijest planeta na najgori i najgluplji način. Kemal Mujičić Artnam svoju veliku igru prirode i književnosti završava ekološkom kataklizmom. Dok većina mitova spominje potop kao kraj svijeta, ili barem veliku prijetnju svijetu, Artnam kraj svijeta vidi kao sušu, pustinju, pijesak koji će prekriti zelene kontinente. Njegova priča dakako sliči poznatoj ekološkoj fabuli o globalnom zatopljenju i topljenju vode na polovima te porastu morske razine. Artnamova priča opisuje nastanak pakla, koji će se sastojati od vode i pijeska.

Dakle, Artnam je krenuo u uspostavljanje svijeta-teksta koji ima, premda u znatno skučenijem opsegu, određenu gotovost i samodovoljnost velikih filozofskih sustava iz prošlosti. Ili, da ga usporedimo s nekim modernijim, Artnam poput Pongea slijedi modernističku nakanu da popiše i klasificira svijet i da opiše njegovu genezu i bit. Svjestan je dakako nemogućnosti i uzaludnosti svoga projekta, ali je isto tako svjestan težine tema kojima se bavi i ne odustaje, nego toj vječnoj problematici želi dati svoj mali prinos, svoj biser duha, ne veći od zrnca pijeska na nepreglednoj brazilskoj plaži.

Rade Jarak