FASTFOOD

Kapučino literatura

Knjiga The World of Caffeine podiže čitatelja kao najbolja šalica jutarnje kave. A kako i ne bi kad je u cijelosti posvećena kofeinu Jeste li znali da je Bach svojedobno napisao Kantatu za kavu? Ili da je slavni Honore De Balzac toliko uživao u aromi kavina napitka da je po cijele dane znao provoditi u grickanju njezina praha kao da je riječ o nekoj kikiriki-zanimaciji? Ako o tome niste imali pojma, onda će vam knjiga The World of Caffeine, što ju je ovih dana objavila nakladnička kuća Routledge iz New Yorka, otvoriti posve nove i stimulativne vidike. Barem kad je u pitanju povijest uživanja u kofeinu. Kao prva ozbiljnija studija o ovom modernom stimulansu (ima li danas koga tko dan započinje bez šalice obveznoga kapučina?), knjiga se bavi kulturnom i socijalnom pozadinom konzumiranja kofeiniziranih napitaka, od kave i tople čokolade pa do Coca Cole i makjata. Autori Bennett Alan Weinberg i Bonnie K. Bealer kreću od početka, s podatkom da je za razvoj suvremene europske civilizacije osim izuma satnog mehanizma od presudne važnosti bio baš uvoz kave u Europu s drugih kontinenata. Usnula Europa probudila se tako iz višestoljetnoga sna i skupa s kofeinom u krvi podigla na noge pokrećući cijeli niz kulturnih, političkih i društvenih promjena što su se odrazile na razvoj religije, znanosti, književnosti i umjetnosti. Mnoge od tih promjena navode autori knjige nabacujući usput cijeli niz informativnih, anegdotalnih i zabavnih podataka. Saznajemo da je 1911. kofein u Americi bio optužen za raspusno ponašanje uspaljenih šiparica. Te da je kava bila čak plaćevno sredstvo u Africi, Srednjoj Americi i Egiptu. I baš poput djelovanja najbolje jutarnje kave i knjiga The World of Caffeine znalački podiže svojega čitatelja. Dokazujući da i dobra literatura može poslužiti kao snažan stimulans.

Zapisci u e-pistolarnoj formi

Gašenje sajta openletters.net dokaz je da epistolarnoj literarnoj formi više ne treba posebno institucionalno mjesto u zgradi književnosti Paul Tough, urednik književnog online magazina openletters.net u proteklih je 6 mjeseci pokušavao epistolarnu književnu formu prezentirati korisnicima Interneta. Možda baš zbog činjenice što je web preko nezaobilaznih e-mailova učinio praksu dopisivanja ponovno aktualnom, Tough se ponadao da će i njegov sajt, koji prikuplja epistolarne literarne uratke živućih književnika, naići na dobar odaziv čitateljstva. No, slabost financijske potpore što bi pomogla održati sajt na životu i isplatiti honorare umjetnicima dovela je do gašenja Toughova projekta baš ovih dana. Čini se da su potencijalni investitori shvatili kako se u današnje doba obvezne e-mail korespondencije i ne treba posebno baviti time da se pismovnu formu postavi u neki zaseban institucionalni okvir književnosti. Jer, zaboga, svatko danas može uz pomoć tipkovnice i modema primati i slati zapiske kakva mlađahnog Werthera, a da za to ne traži potvrdu literarnog establišmenta. No, bilo kako bilo, logirate li se na Toughov sajt, tamo ćete pronaći mnoštvo literariziranih pisama arhiviranih prema temi koju obrađuju. Susjedi, kriminal, bolest, ljubav, novac i politika neke su od odrednica rubriciranih pisama. Tako Craig Taylor piše o kloniranom Eminemu. Matt Salada o svojem razgovoru s rokenrol šećerašem, a Andrew Wilson o krađi po samoposlugama. I iako se informacije na openletters.netu više neće ažurirati, onima koje zanima umjetnost pisanja lijepih pisama ovaj sajt može poslužiti kao instruktivno polazište.

Redundantne tehnologije

Engleska skupina Redundant Technology Initiative iz Sheffielda od stare kompjutorske tehnologije izrađuje nove umjetničke artefakte Kako osloboditi potencijale koje kriju odbačene tehnologije? Odgovor na taj upit predlaže engleska umjetnička skupina Redundant Technology Initiative iz Sheffielda. Oni, naime, već nekoliko godina prikupljaju staru kompjutorsku željezariju (što će reći zastarjele tri-osam-šestice, Atarije i ZX Spectrume) i od njih izrađuju umjetničke artefakte i instalacije. Nedavno su čak osnovali i vlastiti razvojni laboratorij za medijske tehnologije koji su nazvali Access Space. »To je prvi britanski laboratorij odbačene tehnologije«, ističe utemeljitelj i duhovni pokretač cijeloga projekta James Wallbank. »Namjera nam je bila ukazati na podatak da samo u Velikoj Britaniji više od dvije tisuće kompjutora dnevno završi na smetlištu.« Nasuprot tome RTI se zalaže za strategiju poduzetničkih nindži, koji će od neuporabljivih dijelova starih kompjutora sklapati funkcionalne servere i nova računala što će biti upotrijebljeni za optimalno prištekavanje na web ili neke druge korisne operacije. Osim skrbi za čisto tehnički razvoj odbačenih tehnologija momci pri RTI-ju izrađuju i zanimljive umjetničke uratke. Instalacija koju su nedavno izložili u svom labosu načinjena je od gomile hardverske starudije. Tipkovnice, monitori, kompjutorska kućišta, oštećeni CD-i i memorijske kartice poslagane su tako da tvore plan silikonskoga grada budućnosti. Neki su posjetitelji instalacije zapazili da plan podsjeća na Los Angeles, što su kreativci pri RTI-ju valjda i htjeli postići ukazujući na to da će arhitektura informacijskih mreža sve više postajati urbanom arhitekturom zapadnjačkih velikih gradova. Glavno je da u tom planu budućnosti onda ima mjesta i za odbačenu tehnologiju.

Predrag Madžarević