Ekspresija geste, bogatstvo kolora

Ekspresija geste, bogatstvo kolora

Vidjeti retrospektivni presjek Đure Sedera u splitskoj Galeriji umjetnina jedinstvena je prigoda za upoznavanje opusa toga slikara, osobito za mlađu publiku

Jedini i osnovni medij umjetničkog djelovanja Đ ure Sedera jest slika. Od njezine nemogućnosti do mogućnosti! Natruhe slučajne inverzije? Paradoks? Retrogradni proces? Ne, nipošto. Uistinu, povijest umjetnosti svjedokom je brojnih rasprava (umjetnika i njihovih teoretičara!) o mogućnosti slike te o pokušajima njezina dokidanja bilo kroz procese redukcije tradicionalnih načina i sredstava, preinakom formata ili konačno doslovnom fizičkom destrukcijom. Tome priključujemo, potom, i rasprave o postmodernističkoj reafirmaciji onoga što je u tradiciji uvriježeno nazvati slikom. Za Đ uru Sedera, ma koliko bio suvremenik svjetske likovne scene, postoji samo jedna konstanta od koje nikada nije odstupio — jednostavno biti slikar.

Vidjeti retrospektivni presjek Đ ure Sedera u splitskoj Galeriji umjetnina jedinstvena je prigoda za upoznavanje opusa toga slikara, osobito za mlađu publiku, koja se sa slikarevim djelima mogla upoznati samo posrednim putem — preko reprodukcija. Riječ je zapravo o gostovanju izložbe Galerije umjetnina Narodnog muzeja iz Zadra, kojoj je autorica Ljubica Srhoj Čerina.

Ipak, da bismo neku izložbu u cijelosti mogli nazvati retrospektivnom, ona bi morala predstaviti sve vrijedne aspekte umjetničkog djelovanja autora. Splitska izložba to ne čini jer izostavlja prevrijedna djela iz grafičke mape, djela koja su inače uvrštena u koncept zadarske izložbe. To je zato glavna zamjerka splitskim organizatorima.

Tiho, prazno, monotono

Izložba započinje Sederovim djelima informela iz pedesetih godina. Neprikazivačka su to i aperspektivna djela, bez čvrstog uporišta za oko. Izvedbom i značenjem jednakovrijedni su svi segmenti slike. Površina slike Tragični aspekt (1959) izaziva dojam neuhvatljivosti, nezaustavljivosti. Iz hrapave površine izdvajaju se prema dolje usmjerene geste slikareve ruke sugerirajući kontinuirani pad, egzistencijalno klonuće. Nadalje, na slici Bez identiteta (1959), po sredini platna, izranja prepoznatljivo obličje — parafigura koju, pak, zajedno sa cijelom površinom potiskuje crveni trak ili crveni minus. Sugestija negacije? Godina dviju citiranih slika upravo je godina početka djelovanja grupe Gorgona, kojoj je član i sam slikar (grupi pripadaju J. Vaništa, J. Knifer, M. Jevšovar, I. Kožarić, M. Horvat te kritičari R. Putar, M. Bašičević, M. Meštrović).

Grupa Gorgona bila je više raspoloženje duha, u kojem su gore spomenuti sudionici pokušali ukazati na novo poimanje umjetnosti, nego strogim programskim manifestom određen pokret. Često se u kontekstu njihovih radova i aktivnosti spominjala estetika tihog, praznog, monotonog. U duhu takva raspoloženja nastali su i Sederovi crni monokromi. Trak bijelog na Kompoziciji (1961) gotovo da je parafraza Fontanina reza na površini platna. Izraz neomeđivoga!

Tog umjetnika Seder spominje u svom mnogo citiranom eseju Nemogućnost slike (1971) polemizirajući s terminom spacijalizam kao izrazom isključivo fizičke očiglednosti geste, te promatrajući djelo Lucia Fontane kao radikalni moralni čin. Svojim monokromnim crnim slikama i Sivom slikom (1967) Seder postiže tišinu vakuuma u koji su uronjeni neidentifikabilni, fragmentarni oblici, nepapabilni, zamagljenih, oslabljenih rubova (»stvari su zaboravile razloge da budu za sliku«, Đ . Seder). Sve većom redukcijom svoje geste i preklapanjem ploha ne-boja, te geometrizmom na izložbi nezastupljenih grafika, Đ uro Seder približio se univerzalnom doživljaju čiste bestjelesne odnosnosti, koja postaje pretekstom čiste senzibilnosti.

Gesta, boja, figura

U drugoj polovici sedamdesetih godina u slikarskom djelovanju Đ ure Sedera zapaža se nešto bitno drukčije. Figuralnost, ekspresija geste, bogat kolor. To će postati temeljne odrednice unutar kojih će biti moguće pratiti Sederovo slikarstvo od osječke izložbe 1977. do danas. Suvremena kritika spremno je dočekala to slikarstvo tada aktualnom definicijom — nova slika, te u njezinu okviru prepoznala umjetnička nastojanja niza drugih mladih autora.

Prvospomenuta odrednica toga slikarstva jest figuralnost. Riječ je, naime, o figurama slikarske imaginacije čija fizionomska verifikacija u stvarnosti nije moguća. To je nova, za Sedera tipična, figuralika koja nastaje iz procesualnosti stvaranja, bez prethodna osmišljavanja i skiciranja u podlozi platna. Kada govorim o Sederovoj figuralici, uzeo bih za primjer gro-planove ženskih glava u profilu, visoka čela, hipertrofiranih očiju, ravno rezana nosa, velikih usana i naglašene brade, koje stoje na fragilnim vratovima prekrivenim kosom (Unutarnji razgovor, 1991), ili opožareni ljudski lik uzdignutih ruku pod pomračenim suncem, čija se gesta može shvatiti kao izraz bijega, panike ili nekakva kultnog slavljenja (Crno sunce, 1997). Isto tako važno je napomenuti da su te figure opći tipovi, a ne fizionomske replike. S obzirom na gestu i boju važno je skrenuti pozornost na razlučivanje dviju različitih struktura Sederovih slika: kromatsku i ikoničku (prema interpretaciji Z. Makovića), pri čemu upravo kromatska prethodi ikoničkoj. Eksplozijom geste i boje slikar oblikuje figuru ponekad jedva zamjetljivu u pejzažu, koji često samo intuiramo ili njegovo postojanje evidentiramo iz naslova slike (Glava u profilu i stablo, 1981), a ponekad transparentnu, koja svoju egzistenciju potvrđuje konturom doslovno ugrebanom u magmu boje ambijenta (Zelena kuća, 1978). Svoju ustrajnost i vjeru u slikarstvo Seder obrazlaže vrlo kratkim tekstom Mogućnost slike (1981) glasujući za »slikarstvo koje se ne boji sebe: intuicije, zamaha, nepredviđenosti«.

Uistinu, mnoge su prognoze i zazivanja smrti kako slikarstva tako i umjetnosti same. Ipak, vrlo je glasno i pitanje: »Što nakon smrti?« Do eventualno zadovoljavajućeg odgovora valja nam reći: »Slika je mrtva. Živjela slika!«

Dalibor Prančević