Dramski program – srce hrvatske filmske produkcije

Dramski program – srce hrvatske filmske produkcije

U posljednjih deset godina HTV je u koprodukciji s Ministarstvom kulture ili samostalno proizvela gotovo sve hrvatske filmove

Obrađivali su teme koje su i meni zanimljive, koje držim relevantnim i značajnim kao što su tragedije hrvatskog naroda kod Bleiburga i političko vrenje s početkom prošlog stoljeća, no iako su potrošile veliki novac, njihov umjetnički dojam bio je minoran i promašen. Pogađate već da pri tome mislim na Olujne tišine i Četverored. S druge strane najuspješnije su bile one stvari oko kojih nije bilo velike galame, ni upola toliko novca, ali su ih radili daroviti ljudi. U takve dobre trenutke dramske produkcije devedesetih ubrajam ponajprije filmove Brešana, Salaja, Žarkovića, Sviličića, Tribusonove, Matanića, da nabrojim one koji mi padaju na pamet

Možete li se osvrnuti na rad redakcije Dramskog programa u devedesetima? Što smatrate njegovim najvećim uspjesima, a gdje je, po vašem mišljenju, iznevjerio očekivanja?

— Teško je davati paušalne ocjene i nisam im sklon, no o tome sam već govorio u nekoliko navrata pa ću ponoviti. Možda su najveći promašaji Dramskog programa u proteklom vremenu bili pretenciozni projekti bez kvalitetnog rezultata. Obrađivali su, doduše, teme koje su i meni zanimljive, koje držim relevantnim i značajnim kao što su tragedije hrvatskog naroda kod Bleiburga i političko vrenje s početkom prošlog stoljeća, no iako su potrošile veliki novac, njihov umjetnički dojam bio je minoran i promašen. Pogađate već da pri tome mislim na Olujne tišine i Četverored. S druge strane najuspješnije su bile one stvari oko kojih nije bilo velike galame, ni upola toliko novca, ali su ih radili daroviti ljudi. U takve dobre trenutke dramske produkcije devedesetih ubrajam ponajprije filmove Brešana, Salaja, Žarkovića, Sviličića, Tribusonove, Matanića, da nabrojim one koji mi padaju na pamet. Želim naglasiti činjenicu da je Dramski program kontinuiran, skup i dugotrajan, s gomilom problema i trajnom nestašicom novca. Zato u njemu svaki promašaj prilično dugo odjekuje i frustrira i one koji su naslijedili taj nezahvalni teret.

Od kojih projekata čije ste prikazivanje najavili u ovoj godini očekujete najviše i zašto?

— Od onoga što sam najavio i što sam naumio, neće nažalost, ostati mnogo. Vjerovao sam da ću zbog povećane produkcije dobiti više novca nego prošle godine, no onda smo se suočili s teškom financijskom situacijom kuće. Pretpostavljao sam da će budžet biti barem jednak onom prošlogodišnjem, no i tu sam nadu njegovao samo mjesec dana, kad mi je rečeno da je rebalans, dakako na štetu programa, neizbježan. Iz mjeseca u mjesec taj se iznos topio, a s njim i želja da u ovoj godini snimim pet do šest televizijskih filmova i drama te desetak adaptacija kazališnih predstava. Veliko smanjenje, a k tome još i neki zaostali dugovi koji su naknadno pali na teret ovogodišnjeg proračuna doveli su me u situaciju da očekivanja pretvorim u strepnju da se to stezanje kaiša ne nastavi dalje. Preostale su nam, dakle, dvije velike serije, Duga mračna noćAntuna Vrdoljaka i Novo doba scenarista Beretića, Ivaniševića i Tomića, u paketu s režiserom Hrvojem Hribarom. Za Dramski program to su podjednako skupe serije i odnijele su glavninu novca, pa bi bilo logično da od njih i najviše očekujem. No kao što vam je vjerojatno poznato, nepovoljne okolnosti u kojima djeluje Dramski program stvorile su nepotrebnu napetost, svađe i prepucavanja, što čovjeka lišava radosti koja je nužna u svakom umjetničkom činu. Osobito mi je išla na živce Hribarova histerična dreka i vrijeđanje po novinama, premda mi je jasno da se u ovom poslu čovjek neizbježno susreće s tipovima čija je taština mnogo veća od njihova talenta. Zato se vjerojatno i strah od odgovornosti i nedovoljne kreativnosti često zamjenjuje povišenim decibelima u javnosti. No pustimo to, važno je da se uskoro kreće u posao. Kad ljudi rade, onda je u njima manje zločestoće. Preostaje mi dakle nada da dobro napisan scenarij bude na primjeren način i realiziran.

Možete li nam reći nešto o filmovima koji su odobreni još za vrijeme bivše vlasti, a čije se prikazivanje očekuje ove godine: Duga mračna noćAntuna Vrdoljaka, Holding Tomislava Radića i Polagana predaja Brune Gamulina, ponajprije o temi tih filmova te o statusu projekta odnosno stupnju realizacije?

— Svi spomenuti projekti bili su dogovoreni prije nego što sam sredinom prošle godine preuzeo redakcijsku funkciju glavnog urednika. Dva su već i snimljena, a u posao kao što sam već spomenuo treba krenuti Vrdoljak. No važno je napomenuti da se Holding i Duga mračna noćza potrebe televizije rade kao serije. Prva u četiri nastavka, a druga u šest. Duga mračna noćrekonsturira vrijeme i događaje Drugog svjetskog rata, u kojima se njegova tragičnost lomi na nekoliko njemačkih, hrvatskih i židovskih obitelji u slavonskom selu, u kojemu su do tada živjeli mirnim životom. Holding i Polagana predaja suvremene su gradske teme, prožete humorom i pikaresknim ugođajem. Gamulinov film rađen je prema istoimenom romanu Gorana Tribusona, dok je Holding rađen prema zajedničkom scenariju Tomislava Radića i Ognjena Sviličića. Spomenuli ste vlast. A, molim vas, zašto bi u demokratskom društvu bilo kakva aktualna vlast imala učinak na umjetničko stvaralaštvo? Držim u skladu s tim da i Dramski program treba imati prostor duhovne i financijske eksteritorijalnosti i da bi mu mišljenje vlasti trebalo biti posljednje o čemu bi vodio računa ili, slikovito rečeno, zadnja rupa na svirali.

Utječe li Dramski program HTV-a na izbor filmova koje će sufinancirati?

— Nažalost ne utječe i mislim da bi to trebalo promijeniti. Scenarij koji od Ministarstva kulture često dobije manje od polovice potrebnih sredstava može se dovršiti jedino uz pomoć i tehnička sredstva televizije. U posljednjih deset godina HTV je u koprodukciji s Ministarstvom kulture ili samostalno proizvela gotovo sve hrvatske filmove. U to je uložen veliki novac i, Bogu za to hvala, jer inače hrvatskog filma ne bi ni bilo, premda se često čuju kojekakva zanovijetanja agresivnih dušebrižnika kako HTV o filmu dovoljno ne brine.

Smatrate li da bi financiranje igranih filmova trebalo ostati u budžetu Dramskog programa ili bi se on trebao ograničiti na serije i televizijske filmove koji ne idu u kinodistribuciju?

— Ponajprije smatram da HTV mora i dalje pomagati hrvatskom filmu, no to ne smije zgnječiti djelatnost Dramskog programa. Naša se uloga ne može svoditi na funkciju pukog servisa. To često odnosi i dvije trećine raspoloživa novca, a što dobivamo zauzvrat? Film koji se onda reže na dva dijela. Autoru samo narušava cjelovitost umjetničkog djela, a nama popunjava dva tjedna termina. A mi, kao jedan od najvažnijih segmenata ukupne televizijske proizvodnje, imamo obvezu kreiranja vlastitog programa. Koliko je to obvezujuće, možda vam najbolje može ilustrirati prošlogodišnja anketa provedena u »Večernjem listu« po kojoj je svaki drugi građanin Hrvatske izrazio želju da gleda domaću dramu i domaću televizijsku seriju. Tu činjenicu ne smijemo ignorirati, tim više jer dolazi od onih koji nam plaćaju pretplatu. Kako to ispuniti ako film koji dovršavate najprije ide u kinodistribuciju, pa na festivale i onda u najboljem slučaju nakon godinu i pol stigne i na mali ekran. Zato me jako razvesele mudroserije nekih televizijskih kolumnista koji se žale da prečesto stavljamo reprize. Pa to i jest najveća prednost HTV-a kao javne televizije. Njezina bogata dramska arhiva. Ono što je vrijedno napravljeno jednom, napravljeno je zauvijek, dok slaboj stvari ni jedno vrijeme ne pomaže. Vrhunska ostvarenja kao serije Gruntovčani ili Malo misto možete bez straha svakih nekoliko godina pokazati televizijskom auditoriju i gledat će se sa zanimanjem. I malo bogatije televizije primjenjuju istu shemu. Zato je nužno ne zaustaviti niti usporiti proces proizvodnje. Serije, srednjometražni filmovi, adaptacije i najuspješnijih kazališnih predstava, uporaba televizijske elektronike, angažiranje malih režisera i pisaca, prostor za rad hrvatskih glumaca, sve to držim osnovnom i najvažnijom djelatnošću Dramskog programa. Recept je zapravo prilično jednostavan. Kuća kojoj je osnovna djelatnost program ne smije na njemu štedjeti. Još je užasno mnogo činovničkog duha, gomile suvišnih potpisa za sitnice, općenito formalnosti koje vam cijede krv na slamku i nepotrebno usporavaju posao. Budžet našeg programa morao bi iz godine u godinu rasti, a ne padati. Uostalom, nadam se da se slažete kako želja da nešto raste, a ne pada nije specifičnost koja bi trebala veseliti samo Dramski program.

Postoji li mogućnost da HRT kao producent uputi neke projekte na natječaj Ministarstva kulture kao što čine i drugi producenti, odnosno voditelji projekata?

— To pitanje držim iznimno važnim za probleme koji nas muče. Dosta ste to dobro zapazili. Zašto to ne bi bilo moguće kad svi ti drugi producenti te projekte ionako dovršavaju s televizijskim sredstvima? No mi ne želimo stvarati dodatnu gužvu i konkurenciju ostalim kandidatima. Mi nudimo gotov proizvod — snimljen film. Pojasnit ću vam to konkretnim primjerom. Evo, nedugo je mladi, talentirani režiser, Dražen Žarković završio za nas film pod naslovom Ajmo žuti. Svi koji smo ga vidjeli na internoj projekciji složili smo se da je napravio vrlo kvalitetan posao. To je u potpunosti naš film, no spremni smo ga poslati u Pulu, jer filmova ionako nema dovoljno za Festival, a na poziv Ministarstva to i činimo svake godine. Za to ćemo dobiti novac dovoljan tek za prebacivanje na tridesetipeticu, a meni se to čini nepravednim. Ponajprije prema autorima i ekipi. Oni su taj posao radili prema televizijskim cjenicima, što znači za tri do četiri puta manje honorare od tzv. velikog filma. Vrlo često određenje veliki film i ne znači kvalitetnu prednost, jer pokazalo se da su naši filmovi bii među najboljima u proteklim godinama. Ondje gdje pokušavam naći kakvo-takvo rješenje jest potreba da takav film dobije barem polovicu novca od onog što ministarstvo daje svojim scenarijima. Ljudi bi bili zadovoljniji, svjesni činjenice da radeći za Dramski program ne rade za čavle, a mi bismo dobiveni novac ionako vratili u nove filmove i drame. To je prijedlog koji uporno već dulje vrijeme ponavljam i izlizao se kao stara ploča, ali ponavljat ću ga sve dok se barem dio toga ne usvoji. U nekoliko navrata na adresu su mi stigli napadi od strane dežurnih talibana duha, kako sam protiv hrvatskog filma. Kako ništa gluplje nisam čuo, nisam na to reagirao, jer upravo obratno, želja mi je da se radi što više, ali u podjednakim uvjetima za sve koji vrijede. Oni koji ne vrijede ionako se služe drugim sredstvima.

Hoće li Dramski program sufinancirati filmove Konjanik Branka Ivande i Ne dao bog većeg zla Snježane Tribuson? Jeste li imali prilike vidjeti te scenarije i kada očekujete početak njihove realizacije?

— Oba spomenuta scenarija koja su ove godine dobila početna sredstva od Ministarstva kulture već su na mom stolu. Jednog sam pročitao u dvije verzije, drugog se upravo spremam. Pridružili su se gomili od pedesetak scenarija koji su posljednjih godina stizali sa svih strana na adresu redakcije. Tu naravno ima svašta i više od polovice potpuno je neupotrebljivo, no ima i zanimljivih predložaka koje bi valjalo dotjerati. Ono na čemu osobito inzistiram je dorađenost scenarija. Moje je mišljenje da je lakše, a i jeftinije sve urediti za pisaćim stolom, nego se poslije znojiti za montažnim. Što se tiče Ivande, on je režiser koji je baš za televiziju napravio nekoliko kvalitetnih serija i drama. Njegovu sjajnu adaptaciju Krležinog Logora pustit ćemo iznova ove godine, jer je dvadeseta obljetnica smrti velikog pisca. Branko nije dugo radio i svjestan sam da je željan posla. Isto tako i Snježana, koja je nedugo završila šarmantni srednjometražni film, Dan žena ili crna kronika koji je premijerno pokazan na Danima hrvatskog filma i pobrao brojne pohvale. Što da radimo? Zar da dopustimo da im se ugase sredstva ako ih na vrijeme ne iskoriste? A gdje ih mogu drugdje naći? Mali producenti samo su transmisije kojima novac iz Ministarstva putuje do nas, i u tome se iscrpljuje sva njihova producentska uloga u smislu davanja. Dakako da im moramo pomoći, no ove godine Dramski program više ne može izdvojiti ni kunu. Morat ćemo učiniti neki manevar da se oba filma financiraju novcem našega proračuna sljedeće godine. I krug je zatvoren. Ako ne dobijemo za tu participaciju više novca, naći ćemo se opet u nezavidnoj situaciji ili, da parafraziram naslov Snježanina filma, dat će Bog ponovno isto zlo. Vidite i sami da je stvar dosta ozbiljna i vrijeme je da se riješi temeljitim dogovorom čelnih ljudi Ministarstva kulture i HTV-a ili će Ministarstvo ubuduće davati na početku više novca, ili ćemo mi biti prisiljeni sudjelovati samo s tehničkim uslugama bez dodatnih novčanih davanja.

Brine li se Dramski program za međunarodnu promociju filmova koje proizvede?

— Brine se koliko može, iako u krajnjoj liniji to nije njegova dužnost. Za to postoji posebna služba u našoj kući. Ali nastojimo izaći ususret autorima. Vrlo često oni sami dogovore sudjelovanje svog filma, a mi onda platimo prebacivanja ili pak dodatni novac za promociju. Ove smo godine tako platili promociju filma Maršal Vinka Brešana, hrvatskoga kandidata za nagradu Oscar. A to nisu mali novci. Naravno, i to sjeda na šifru Dramskog programa. Osobno me raduje svako međunarodno sudjelovanje, a pogotovo priznanje hrvatskom filmu. Stoga sam ove godine puštajući ciklus filmova o Domovinskom ratu inzistirao da se prije prikazivanja navedu sve nagrade koje su ti filmovi u nas i u svijetu primili. Često sami nismo kadri odati priznanje onome što vrijedi i skloni smo s visine gledati na domaće umjetničko ostvarenje, a pred nekim mondenim, zapravo profanim mediokritetstvom koje nam stigne izvana uzdišemo od ekstatične uzvišenosti. Kako to nazvati osim snobizmom provincijskoga duha?!

Kakve mogućnosti vidite u proizvodnji i međunarodnom plasmanu dječjih filmova?

— Postavljate mi pitanje na koje nisam kompetentan odgovoriti. Naime, proizvodanja tog igranog programa u sferi je djelatnosti Dječjeg programa. Bolje rečeno, bila je ili bi trebala biti. Sjećam se sjajnih Smogovaca. Koliko su samo značili uzrastu kojem su bili namijenjeni! Danas, nažalost, i taj program kao i Dramski ima jednakih problema s financiranjem i potpuno je izbacio tu aktivnost iz svoje produkcije. Znam dobro, jer često smo na zajedničkom kolegiju, koliko bi urednica Gordana Mrđen željela napraviti neku dječju seriju, ali ne možete s decilitrom vode napuniti bocu od litre. Osim toga čini mi se da je današnja dječja publika u strašnom zagrljaju animiranog filma. Kao da je njihov senzibilitet i ukus prilično razmažen virtualnim svijetom koje taj filmski rod animacije s lakoćom prezentira. Pada mi sad na pamet još jedna šarmantna serija koja je svojevremeno napravljena u okviru dječjeg programa. Zvala se Ne daj se Floki, u režiji Zorana Tadića. Zoran je prošle godine napravio neobičan pokus. Iz već postojeće serije, koja je bila jako gledana, napravo je film s kojim je išao na Pulu. Pomogli smo mu sredstvima Dramskog programa premda sam bio skeptičan prema tom pokušaju. Pokazalo se da taj sažetak serijala, premda vješto skrojen, nije uspio. Kao televizijski serijal bio je vrlo dobro prihvaćen, no kao film nije požnjeo uspjeh u kinima. Mislim ipak da je problem dječjih serija i filmova nešto o čemu bi valjalo i te kako razmisliti i na dobrom predlošku omogućiti Dječjem programu da ih ponovno radi.

Smatrate li dovoljnim broj kazališnih predstava koje snima Dramski program? Jeste i zadovoljni suradnjom s kazališnim kućama i imate li u tim projektima potporu Ministarstva kulture?

— Da možemo snimiti sve što smo naumili, bio bih zadovoljan — ovako nisam. Jer mi ih većinom nastojimo adaptirati u formi televizijske drame. Jednostavno rečeno, selimo ih izvan kazališnog prostora, to jest s kazališnih se dasaka odlazi u prirodni ambijent, mijenja mizanscena i kazališnu režiju zamjenjuje televizijska. Uz pomoć instrumentarija filmskoga kadriranja oživljava se statičnost koju kazališne daske nedvojbeno posjeduju. Poslije gledatelji gotovo i ne prepoznaju da se radilo o kazališnoj predstavi i to obično primjenjujemo kada je riječ o komornim komadima s malo lica. To je mnogo teže postići s ansambl-predstavama. No kad je riječ o iznimnom kazališnom događaju, onda nastojimo, uz neznatne preinake, sačuvati predstavu u njezinoj teatarskoj cjelovitosti. Sačuvati je kao dokument koji ostaje zauvijek. Jednom mjesečno u okviru naše emisije Poziv u kazalište pokazujemo stare drame u vrlo kasnom terminu. Mogu vam reći da su izuzetno gledane prema informacijama naše službe za praćenje gledanosti programa. To je uvijek nekoliko puta više publike nego što ih je imala predstava u cijelom svojem izvornom teatarskom životu. Istodobno to je i sjetni vremeplov za buduće generacije na glumce i režisere koji su obilježili povijest hrvatskog kazališta. Tako se na najbolji način demantira ona izreka da predstava živi sve dok živi posljednji gledatelj koji ju je vidio na kazališnim daskama. S kazalištima u načelu surađujemo dobro, a od Ministarstva kulture ne dobivamo ništa.

Hoće li se na HTV-u u skoroj budućnosti vidjeti više emisija iz stranog dramskog programa, pri čemu mislim na nekomercijalnu produkciju? Što je s programima iz susjednih država?

— Već sada u okviru naših dramskih termina nastojimo barem jednom mjesečno prikazati televizijski film ili dramu koja nije s engleskog govornog područja. Emitiramo zanimljive i nagrađivane drame finske, danske, izraelske, češke, nizozemske, norveške, slovačke, poljske produkcije. U ovoj zagušenosti televizijske anglosaksonske industrije takve stvari dolaze kao pravo osvježenje. Jednostavno izrone novi svjetovi, jezici i senzibiliteti. Problem je što nemamo dovoljno termina, ali nastojat ćemo održati barem ovaj postojeći ritam. A što se tiče susjeda, pada mi na pamet rečenica staroga mudraca, koji kaže da umjetnost nema domovine. Zvuči lijepo jer mi ostavlja mogućnost da susjedom držim onoga koga u duhu susjedom i osjećam. Nabrojio sam vam nekoliko susjeda koje bez obzira na geografsku udaljenost osjećam bliže od onih na koje se vjerojatno odnosilo vaše pitanje.

Koji su projekti čiju biste realizaciju osobno najviše željeli, a za sada ih nije moguće realizirati?

— Često na to pitanje odgovorim s uzdahom. Što bi bilo kad bi bilo... Možda bi jedan od mojih najdražih uredničkih snova bio snimanje serije prema nekom od Zagorkinih romana. Recimo Tajna krvavog mosta, Kneginja iz Petrinjske ili napokon Grička vještica, za koju imamo već napisan scenarij u dvanaest epizoda. Volim Zagorku. Bila je veličanstvena lady hrvatske književnosti. Da je sve te bezbrojne stranice svojih romana napisala na nekom svjetskom jeziku, pola toga već bi bilo ekranizirano. No želja da snimim nešto po Zagorkinu djelu toliko je nerealna u sadašnjem trenutku da se ne želim zanositi. Mislim da bi bilo zanimljivo napraviti seriju o zakulisnim političkim igrama kakve potresaju naše društvo. Kako bi se tu mogla prezentirati sjajna galerija gadova kakvu zatječemo od uličnog podzemlja, preko novinskih redakcija, raznih nevladinih i međunarodnih udruga, do vrhova vlasti. No za jednu takvu dramsku vivifakciju trebalo bi pero jednog Grahama Greenea, Johna la Carrea ili scenaristička vještina Paddyja Chayevskog. Volio bih osim toga raditi drame jakog melodramskog sadržaja u kojima bi ljudi prepoznali nešto od vlastite sudbine. No na koncu mi preostaje da nastojim napraviti najbolje s onim što imam. A to znači, unatoč svim poteškoćama, Dramski program mora omogućiti piscima, režiserima, glumcima i svima koji prate njegov pogon da rade sa što manje negativnog naboja. I, naravno, promašaje koji su neizbježni u svakom poslu svesti na najmanju mjeru.

Razgovarao Zlatko Vidačković