Dodir s prošlošću

Dodir s prošlošću

Joana Murray-Smith, Dijete ljubavi, red. Dubravko Torjanac, uloge Mirjana Sinožić, Barbara Rocco

Nakon nedavne premijere u zagrebačkom Teatru &TD slična dramska struktura pojavila se i na daskama podrumske scene Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu. I Dijete ljubavi Australijanke Joane Murray-Smith obiteljska je drama u kojoj se žarišta i odnosi istina-laž mijenjaju u baražnoj vatri replika malobrojnih likova.

Naizgled, zaplet je komada jednostavan — kći traži majku koja ju je ostavila nakon poroda. Iako u dobrim rukama, i obaviješteno o svojem podrijetlu u skladu s boljim običajima i modernijim odgojnim metodama, ostavljeno se dijete pojavljuje na majčinim vratima. Potencijalna snaga takva susreta dramska je situacija par excellence, i Varaždinci su nasjeli.

Redatelj Dubravko Torjanac likove uvodi amaterskim videoumetkom, koji predstavlja ključne rečenice likova koje gledatelj tek treba upoznati, uz glazbenu podlogu neizbježnog Satieja. Zatvorena, doslovno zakopčana, bivša šezdesetosmašica koja je načelima žrtvovala život i osoba koja se u njezinu besprijekorno dizajniranu životu pojavljuje i tvrdi da je dijete koje je ona ostavila prije hipijevskoga buđenja najavljuju sukob likova, koji je istodobno i sukob generacija, načina mišljenja i načina razgovora, pa su Mirjana Sinožić i Barbara Rocco imale nimalo jednostavnu zadaću.

I jedna i druga, iako iznimno odgovarajućih fizičkih dispozicija, uloge su, nažalost, samo odradile. Billie Barbare Rocco tek je na trenutke životna onoliko koliko bi to trebala biti, zbog krhke snage i gotovo romantičarske prirodnosti koja leži u njezinu liku. Ni Mirjana Sinožić kao Anna, iako zbog prirode lika bliža zamišljenome, nije uspjela suočenje s vlastitom promašenošću pokazati u potpunosti. Bezrezervnu pohvalu zato u ovoj predstavi zaslužuju samo kostimografkinja Karmen Bubanić i scenograf Marin Gozze.

Osnovno pitanje komada nije ono o ispravnosti jednog ili drugog životnog uvjerenja, niti je to sukob životnih filozofija. Naravno, to i ne može biti zbog generacijskog jaza. No, problem Djeteta ljubavi nije ni onaj koji će isplivati nakon svojevrsnog antiklimaksa, kada Billie prizna svoju namjernu pogrešku i otkrije kako njih dvije ne stoje ni u kakvu krvnom srodstvu, rečenicom »Što bi bilo kad bi kćer dobila majku jednostavno tako da joj kaže: ti si moja mama?«. Jer Billie je pokretač radnje, ali je glavni lik Anna, kojoj se zapravo događa katartični preobražaj. Njezin život i ograde koje je samoj sebi nametnula pažljivim izborom predmeta, ljudi i interesa ruši se u dodiru s prošlošću, koja je, za nju kao i gledatelje, do samoga kraja — privid. Zato je ključno pitanje komada ono koje, opet, izgovara Billie: »Tvoji se osjećaji uvijek poklapaju s tvojim načelima?«

Predstava Dijete ljubavi, iako solidna ritma i u tekstu zanimljivo postavljena problema, teatarski ne nudi mnogo više. Ona, naime, i izgleda kao da su je radili ostarjeli šezdesetosmaši, pomalo odsutni zbog sjete prisjećanja na dane kada su mijenjali svijet. Danas su, ako imaju sreće, redatelji ili ministri, i znaju da ne mogu.

Igor Ružić