Dani kina i ruža

Dani kina i ruža

Od iznova ustoličena Dana žena do proljetne nedjelje 11. ožujka, deseti Dani hrvatskoga filma zračili su, uza sve svoje nedostatke, optimizmom novog početka

Hrvatski je kratki i srednji metar mnogoglava zvijer koja je predugo živjela od nedovoljno hranjivih tvari, pa se izrodila u jednu od onih spodoba iz pretklasičnih vremena, s glavom ljepotice, trbuhom nilskog konja i šapicama hrčka. Stoga, valjalo je iz mnoštva prijavljenih filmova odabrati ono reprezentativno i to je bio izazov selekcijske komisije (snimatelja Silvestra Kolbasa, profesora na ADU, i animatora Goce Vaskova, profesora na ALU i moje malenkosti.

Zaštita digniteta

Dokumentarni filmovi — a pod ovim je pojmom, neobjašnjivo, njihov najmasovniji prijavljivač, HTV, smatrao sve od obrazovnih emisija do jedne epizode Knjazove Svlačionice — tvorili su pune tri četvrtine prijavljenih radova; kako je to kasnije izračunao urednik Biltena Andro Tomović, u konačnom su programu tvorili tek trećinu. Možda smo takvom selekcijom dali pogrešnu sliku relativne veličine koju u Hrvatskoj zauzima ne-dokumentarna produkcija; svejedno, ovdje primijenjena strogost vrijedila je za sve, pa tako nije ušao ni priličan broj igranih radova, kako s HTV-a tako i s Akademije (ali ne, uzalud ponavljam, iz bilo kakvih osobnih razloga), a u pogledu eksperimentalnih trudili smo se jasnije razlučiti njihovu specifičnu podvrstu od svih oblika narativnog filmotvorstva, ma koliko ono nadrealno bilo. Tako su kao igrani radovi bili zastupljeni i vrlo simpatični Crna kronika ili Dan žena Snježane Tribuson (prikazani, uz dobru količinu autoironije od strane sastavljača programa, na Dan žena) i reminiscencije na neke davne avangarde poput Nigreda Zdravka Mustaća i Građana Luke Rocca, i pametne transpozicije američkih žanrova u specifično hrvatsko podneblje poput Promašaja Stanislava Tomića i Pomora tuljana Ivana Gorana Viteza (ovaj potonji Akademija je nastojala cenzurirati s obzirom da ga sama nije smatrala dostojnim prikazivanja; uz još jednu opasnost da se izložim optužbama za revanšizam, mogu samo reći I beg to differ te odložiti raspravu o razlikama deskriptivne i preskriptivne moralnosti na filmu za neko ozbiljnije doba). Naravno, najviše je prašine podiglo najubogije djelce, poluamaterska Bimba, film o grizodušju dvojice mladića koji su otjerali prijatelja u pomračenje svijesti nakon uzimanja LSD-ja; radilo se o filmu koji je usprkos svim slabostima dotaknuo stvari o kojima se u hrvatskom filmu nikako ne govori i u njima prepoznao ozbiljnu dramsku situaciju. Još jednom, umjesto o takvim, strukturalnim stvarima, kritika se svalila na produkcijske i zanatske vrijednosti rada, kao da su zanat i formalna stručnost fundamentalno bitna stvar u bilo čemu.

Imali smo sreće izabrati reprezentativan skup eksperimentalnih radova iz zemlje s ovako bogatom tradicijom u toj vrsti: još nisam siguran zašto imam dojam da oni bolje korespondiraju s estetikom i senzibilitetima nekih prošlih vremena nego s ovim današnjim, ali to je rasprava koju prepuštam kompetentnijim perima. Radije ću se još jednom požaliti da komercijalni kratki film (ono što još socijalistički volimo zvati namjenskim filmom, odnosno reklame, spotovi i promotivni filmovi), inače živ i dobar u ovoj zemlji, nije smatrao potrebnim niti da se reprezentativno prijavi, tako da mu je po svoj prilici ta mogućnost ove godine bila pružena posljednji put. Isto tako zaključit ću da razumijem zašto kolege kritičari nisu naposljetku dodijelili Oktavijana za animirani film; nije se na bolji način moglo podcrtati činjenicu da je zagrebačka škola crtanog filma odavna mrtva i da je ovo što je iza nje ostalo običan zombi koji se može kretati samo zato što posjeduje neupitnu animacijsku vještinu. Kao i mnogi drugi dijelovi domaće produkcije, animacija pati od stravično tašta inzistiranja na autorstvu i artu i formalnim vrlinama; napori za dovitljivim komuniciranjem s publikom (pa tako i zdravim komercijalnim razmišljanjem koje zna za koga radi to što radi) ili su preteški većini autora ili im do svega toga jednostavno nije stalo.

Žito & kukolj

Iako vežinu hrvatskih autora ne zanimaju promjene, mijena se, naravno, ne da izbjeći: nove poetike i novi senzibiliteti i nova umijeća ražarili su i raspalili i ove Dane — nitko s tako neupitnom snagom kao Dečko kojem se žurilo Biljane Čakić-Veselič, djelo kojem je autorica prinijela doslovce sve najsvetije u sebi bez ikakva sentimentalnog sažaljenja, i koje je time ne samo jedan od najsnažnijih filmova ikad viđenih na Danima, nego i ključan putokaz za obnovu hrvatskog filma uopće. Problematika koju Dečko otvara naša je i ničija druga: pitanje obnove hrvatskoga filma ponajprije je pitanje stjecanja samopoštovanja prema stvarima koje nas čine i određuju, ma koliko nam one teško padale, a tek potom njihova uobličavanja u snažnu kinematografiju. Ali, prvi korak je učinjen.

Ova pitanja prožimala su konferencije za novinare — koje sam još jednom vodio i koje su još jednom bile stravično slabo posjećene, ali koje su se na kraju izrodile u nešto drugo, zapravo zanimljivije i rjeđe viđeno: prerasle su u stvarne festivalske razgovore, vođene o temama kojih sam se i sâm polukompetentno dotaknuo u prethodna dva odjeljka, i koje sam često morao privoditi kraju baš kad bi se zahuktali, jednostavno zato što sam bio vezan predviđenom formom presica.

Iz okupljenih filmaša ondje je nahrupila bujica stajališta i pitanja i nedoumica — kao što bi se moglo i očekivati od ljudi kojima je frustracija daleko prisnija od samoostvarivanja, i koji bi tako željeli razgovarati o toliko toga, ali nemaju gdje. U nas se ljudi daleko radije prepucavaju po novinama umjesto da sjednu i ozbiljno razgovaraju; pa ako bih nakon svega smio uputiti molbu kolegi Žižiću: da prigode za razgovaranje o gorućim pitanjima hrvatske kinematografije izdvoji od susreta s novinarima i pretvori ih u samostalan dio Dana. U istom dahu, zatražio bih to i od svih ostalih filmaša dobre volje: posla ima mnogo, stvari valja iz temelja ponovno promisliti i postaviti na zdrave noge, a dovoljno smo dugo živjeli u svakojakim izolacijama da nikomu od nas nije potpuno jasno kako to obaviti. Krajnji je trenutak, stoga, da svi zajedno sjednemo, zasučemo rukave i saslušamo međusobna iskustva u odvajanju žita od kukolja.

Dani su ove godine bili živ organizam koji je sa sebe počeo ljuštiti staru kožu i migoljiti u nekim novim, neznanim i uzbudljivim smjerovima. Napokon, hrvatska je kinematografija sijedi, dostojanstveni starac koji s prijelazom milenija ponovno postaje dojenče i mora iznova učiti da hoda; ma koliko to mučilo one koji bi radije ostali sjediti u kolicima, meni se čini da je riječ o jednom od najuzbudljivijih i najveličanstvenijih zbivanja kojima me hrvatski film ikada počastio.

Vladimir C. Sever