Cubismo

Cubismo

Kubanska kao najatraktivnija hrvatska glazba!

Proglašenje nominacija za ovogodišnju hrvatsku diskografsku nagradu što je održana u Intercontinentalu prije tjedan dana donijelo je, kao što je red i običaj, malobrojnima iznimnu radost, a većini tugu, žalost i razočaranje. Među prvima ceremoniju je napustio Toni Cetinski, vidno ljut jer nije osvojio ni jednu nominaciju. A druge strane, primjerice, zagrebačka grupa Cubismo bila je ugodno iznenađena sa čak trinaest nominacija. To je ujedno bio i najveći broj nominacija koje je osvojila neka grupa ili glazbenik za ovogodišnji Porin.

Zašto?

Zato što već godinama i osobito posljednjim albumom, Motivo Cubano, Cubismo izvodi na svoj način kubansku ili, šire rečeno, latino glazbu, koja opet nema veze s uobičajeno našim pučkim poimanjem te glazbe.

Šok je tim veći. Jer, pored svih naših glazbenika koji nude hrvatsku glazbu u ovom ili onom obliku, najviše nominacija pokupio je bend za album koji je snimio na Kubi i s respektabilnim kubanskim glazbenicima. Premda se mnogima njihov boravak na Kubi činio više kao marketinški potez ili egzotična pustolovina na izvoru glazbe koju vole, Cubismo je doista radio s glazbenicima koji su sudjelovali, i to desetljećima, u kreiranju onoga što se danas naziva izvornom kubanskom glazbom. To nije kubanska glazba koja se desetljećima producira na Zapadu Sjedinjenih Država ili u Miamiju, čemu kumuju kubanski izbjeglice.

Jedan od kubanskih originala Juan De Marcos Gonzales, zaslužan za novu popularnost kubanske glazbe kao i Ry Cooder s projektom Buena Vista Social Club nimalo ne cijeni ono što je kubanska glazba iz New Yorka, ali iznimno cijeni ono što radi Cubismo. Imao sam sreću biti na Kubi u vrijeme kada je Gonzales radio s Cubismom na Kubi. Tu nije bilo protokolarnosti.

No, kako objasniti trinaest nominacija Cubisma u Hrvatskoj? Glasačko se tijelo valjda jednostavno umorilo od uobičajenih proizvoda hrvatske estrade kada je glasalo za Cubismo. Jer, ne zaboravimo, po broju nominacija iza Cubisma je i Oliver Dragojević i Parni valjak.

Powderfinger i Clapton

U međuvremenu dva su albuma zaslužila posebno isticanje u kontekstu svjetske scene. Prije svega australska grupa Powderfinger s albumom Odyssey Number Five. Australska glazba znana je u svijetu pa i u nas po Kylie Minogue, AC/DC pa i po Nicku Caveu. No, ovaj je bend iz tradicije australskih glazbenika koji nikada nisu postigli masovnu popularnost, ali koji imaju poseban zvuk i sposobnost stvaranja glazbe koja ne ide u poznate pretince. Ako znate za Triffids ili Chills, onda je jasno kojoj ljepoti i finoći pripadaju Powderfinger. Izdanje Aquariusa.

Novi LP Erica Claptona, koliko god predvidljiv, toliko je i uzbudljiv. Osobito ako znamo što je sve taj čovjek u životu i karijeri pretrpio. Njegov laid back melem je za današnje zvukovlje bez obzira voljeli vi J. J. Calea, Erica ili ne. Izdanje Dancing Bearda.

I ono najvažnije za hrvatsku glazbenu scenu. Arsen Dedić ponovno je objavio album iz 1997. — Ministarstvo. Samo danas pod izvornim naslovom Ministarstvo straha. U sljedećoj Rokorami opširnije.

Ante Batinović